Piše: Ružica Ljubičić
Na inicijativu slovenske organizacije 8. Mart okupilo se 18 organizacija iz 9 europskih zemalja kako bi registrirale Europsku građansku inicijativu pri Europskoj komisiji. Inicijativa My Voice My Choice je registrirana, raste i trenutno broji preko 100 organizacija i inicijativa iz cijele Europe, a cilj joj je iskoristiti dostupne mehanizme EU za omogućavanje dostupnog pobačaja svim ženama u Europi bez obzira na to kako je pobačaj reguliran u njihovim zemljama. Potrebno je skupiti milijun potpisa na razini EU kako bi Europskoj komisiji predali zahtjev za osnivanje mehanizma koji bi omogućio financiranje pobačaja u zemljama u kojima je dostupan za žene iz zemalja u kojima nije dostupan i to na trošak EU. To bi u praksi značilo da bi žena koja pobačaj ne može napraviti u primjerice Poljskoj ili Hrvatskoj zbog nelegalnosti ili nedostupnosti, pobačaj mogla napraviti u nekoj drugoj zemlji EU u kojoj je dostupan i da bi trošak medicinske skrbi pokrila EU. Misija je, jasno, beskompromisno siguran, dostupan i legalan pobačaj. O ovoj problematici razgovarale smo s članicama My Voice My Choice Croatia inicijative, Lanom Bobić, Sanjom Cesar (CESI- Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje) i Sanjom Siročić (Sofija- udruga za zaštitu i promicanje ljudskih prava).
Koje su glavne prepreke ženama koje traže abortus? Koji su glavni problemi u Hrvatskoj?
Sanja Cesar: Iako je pobačaj na zahtjev zakonski dozvoljen, u Hrvatskoj teško dostupan iz različitih razloga. Amnesty International u svojem novom izvještaju o stanju ljudskih prava u svijetu u 2023. godini ističe da je u Hrvatskoj veliki problem rašireno odbijanje liječnika i klinika da izvode pobačaje zbog priziva savjesti. Prema rezultatima istraživanja, oko 60 posto ginekologa/inja ne pruža medicinsku skrb ženama pri pobačaju, a u nekim bolnicama svi ginekolozi/inje se pozivaju na institut priziva savjesti. Prema anketi Komore primalja, 13,5 posto primalja odbija sudjelovati u prekidu trudnoće na zahtjev žena, a svaka druga bi uložila priziv savjesti da zna kako zbog toga neće imati problem na poslu. Problem nedostupnosti izražen je i u visokoj cijeni pobačaja na zahtjev, koju HZZO ne pokriva i koja varira od regije do regije, a često i od bolnice do bolnice. Posebno su ugrožene siromašne, mlade žene, žene koje žive na otocima i u ruralnim sredinama.
U nekim bolnicama svi ginekolozi ulažu priziv savjesti i u pet bolnica je u 2022. godini izvršeno 0 do 2 pobačaja na zahtjev. Od bolnica u kojima su vršeni pobačaji, u polovini ustanova žena ne može birati metodu jer se obavljaju samo kirurški, odnosno u drugima samo medikamentni pobačaji ovisno o tome što je bolnici jednostavnije organizirati. Žene koje traže pobačaj često su stigmatizirane u zdravstvenim ustanovama, suočavaju se s neodobravanjem i ponižavanjem. Znamo da zbog uskraćivanja zdravstvene skrbi žene često mogu biti izložene nepotrebnim periodima čekanja, nesigurnim zahvatima u višim stupnjevima trudnoće, dodatnim troškovima i diskriminaciji. Zbog toga, skrb o pobačaju traže u susjednim zemljama. Tako je u općoj bolnici Brežice u Sloveniji u 2022. godini obavljeno 207 pobačaja, veći broj pobačaja na zahtjev imaju 4 velike bolnice u Hrvatskoj, a približno isti 2 bolnice.
Nedostatak nadzora od nadležnog Ministarstva i toleriranje institucionalnog priziva savjesti predstavlja javnozdravstveni problem. To u konačnici dovodi do ograničene dostupnosti te pravne i medicinske nesigurnosti za žene te kršenja njihovog prava na zdravlje.
Utjecaj desnice raste
Koliko se stanje pogoršalo u odnosu na razdoblje bivše Jugoslavije? Koliko je desna politika utjecala na promjenu stavova o abortusu i razmatranje ove problematike?
Sanja Cesar: Ustav RH ne sadrži odredbu o pravu čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece, što je dovelo do preispitivanja ustavnosti Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine. Ustavni sud u svojem Rješenju iz 2017. naglašava da je Zakon u skladu s Ustavom, ali traži donošenje novog zakona. Rok je prošao prije pet godina, ali stranke na vlasti ignoriraju upute Ustavnog suda i odbijaju se baviti regulacijom pobačaja. Politika i dio medicinske struke donosi vlastite interpretacije Zakona koje ograničavaju pristup pobačaju i stalno traže opravdanja za neprovođenje zakona. Dodatan problem je uvođenje priziva savjesti u Zakon o liječništvu i ostale zakone koji reguliraju medicinsku profesiju. Vrlo općenita odredba uzrokuje probleme u praksi te omogućava zlouporabu ovog instituta i onemogućava pravodobno pružanje zdravstvene skrbi.
Mladi su pod utjecajem društvene klime, katoličke crkve i vjeronauka u školama koji ih uče da je pobačaj ubojstvo i da ne postoji pravo žena na izbor kad se radi o pobačaju. Aktivnosti pokreta protiv pobačaja – različitih neokonzervativnih inicijativa, ultra desnih političkih stranaka, anti rodnih pokreta koji djeluju institucionalno i van institucionalno nas nastoje vratiti u daleku prošlost kada su žene umirale pri pobačaju. Cjelodnevni prosvjedi protiv pobačaja ispred bolnica događaju se minimalno 80 dana u godini. Hod za život i klečanje na trgovima prve subote u mjesecu koje se širi na sve više gradova truje društvo, desekularizira javni prostor i vrši pritisak i psihičko nasilje nad ženama koje žele pobačaj ali i nad medicinskim osobljem. Ipak, većina hrvatskih građana i građanki podržava pravo na legalan i dostupan pobačaj, cjelovitu seksualnu edukaciju i dostupnu kontracepciju, a dio njih se angažira za pravo na izbor i aktivno protivi pokušajima da se to pravo ograniči i/ili ukine. U Hrvatskoj 81% stanovništva smatra da žena treba imati pravo na izbor kad se radi o trudnoći, rađanju i pobačaju. Samo je sedam posto protiv. Većina smatra da pobačaj treba biti dostupan i besplatan. Čak 77% ispitanika smatra da je ljudsko pravo žene da jedina odlučuje o vlastitom tijelu, pa tako i kad je riječ o pobačaju. Na pitanje treba li Crkva biti uključena u izradu novog zakona o pobačaju, 75% ispitanika/ica odgovorilo je „ne“, prema istraživanju HRejtinga 2022.
Osuda umjesto podrške
Koliko je situacija u Hrvatskoj bolja ili gora u odnosu na ostale zemlje Europske unije, koje zemlje su slične Hrvatskoj u smislu postojanja sličnih prepreka?
Sanja Siročić: Za razliku od Malte u kojoj je abortus gotovo u potpunosti ilegalan (osim u slučaju ugroze života žene) ili Poljske u kojoj pobačaj na zahtjev nije legalan i dopušten samo u slučajevima opasnosti po život ili zdravlje majke ili trudnoće koja je rezultat silovanja ili incesta, u Hrvatskoj je on bar „na papiru“ dostupan. To znači da je legalan na zahtjev i da bi trebao bi biti dostupan na zahtjev svake žene bez da ju se pita za razloge. Naglasak je ovdje na “trebao bi biti“. Pristup pobačaju kod nas je unatoč nerestriktivnom zakonu otežan nizom faktora, krenuvši od korištenja instituta priziva savjesti, manjka bolnica u kojima ga možete napraviti na zahtjev što ga čini i geografski nedostupnim, visokom cijenom. Cijena abortusa je u 2023. godini iznosila više od polovine minimalne plaće Tu su još i ultrakonzervativni pokreti koji demoniziraju i dodatno stigmatiziraju abortus u javnom prostoru, a sve više ulaze u prostore bolnica u kojima se ova usluga pruža. Žene umjesto podrške dobivaju osudu, odgovaranje ili pak termine koji prekoračuju vrijeme u kojem se može napraviti pobačaj na zahtjev. Iako stojimo bolje od zloglasne Malta-Poljska- Irska skupine, nerijetko ćemo biti smješteni u ovu skupinu kao zemlja koja je nisko na ljestvici dostupnosti pobačaja u EU.
Koje zemlje Europske unije mogu biti dobar primjer Hrvatskoj po pitanju dostupnosti abortusa?
Sanja Siročić: Kada tražimo primjere dobre prakse, ugledamo se na zemlje u kojima pristup pobačaju zadovoljava sve kriterije – legalan je, siguran i pristupačan. Švedska ima liberalne zakone o pobačaju, te je ondje abortus legalan do 18. tjedna trudnoće, a nakon toga moguć iz medicinskih razloga. Dostupan je ženama bez prethodne suglasnosti partnera ili roditelja, uključen je u javni zdravstveni sustav što znači da je financijski dostupan, a onima koji se na njega odluče osigurana je i psihološka podrška. Finska ima sličan sustav, s razlikom da je ondje abortus legalan do 12. tjedna trudnoće. I Francuska njeguje liberalan pristup, sa zakonima i politikama usmjerenim na osiguravanje pristupa sigurnim i legalnim abortusima do 12. tjedna trudnoće. I tamo se odluka o pobačaju donosi samostalno, a ista je uključena u javno zdravstvene usluge te je financijski pristupačna. U Nizozemskoj je pobačaj legalan najduže, do 24. tjedna trudnoće. U Nizozemskoj se pristup pobačaju smatra važnim aspektom reproduktivnog zdravlja (što on i jest) i poštuju se prava žena da donose odluke o vlastitom tijelu. Sustav podrške osigurava da žene imaju pristup informacijama, uslugama i podršci koja im je potrebna tijekom cijelog procesa.
Manipulacije, stigmatizacija i nedostatak točnih informacija
Jeste li istraživali, kakav je odnos liječnika prema ženama koje žele abortirati? Ima li diskriminacije, vrijeđanja, omalovažavanja?
Sanja: Na temelju iskustva koje imamo, jasno je da odnos liječnika prema ženama koje žele pobaciti može biti izrazito negativan i diskriminirajući. U društvu se žene koje pristupaju zahvatu često vrijeđane, naziva ih se ubojicama i ostalim pogrdnim nazivima. Takva društvena atmosfera odražava se i u ponašanju liječnika i može značajno utjecati na psihološko stanje žena koje traže ovaj medicinski zahvat. Neki liječnici koriste emocionalnu manipulaciju kako bi odvratili žene od pobačaja, prisiljavajući ih da slušaju otkucaje srca fetusa. Namjerno odgađanje termina za pobačaj s ciljem da se prekorači granica od 10 tjedana trudnoće predstavlja oblik prisile kao i način na koji dio liječnika pokušava onemogućiti ženama pristup legalnom pobačaju. Osim toga, neki liječnici svjesno ne daju točne informacije o pobačaju, nadajući se da će žene odustati od zahvata. Ovo je oblik dezinformiranja koji može ugroziti zdravlje i dobrobit žena. Opisivanje pobačaja kao “ubojstva djeteta” dodatno stigmatizira žene i čini ih nesigurnima. Nerijetko imamo slučajeve gdje žene unatoč dostupnom pobačaju u svojoj sredini putuju u druge krajeve Hrvatske kako bi napravile pobačaj svjesne situacije da u njihovoj sredini informacije o tome koja je žena išla na pobačaj izađu iz kruga bolnice te ih onda ne osuđuje isključivo medicinsko osoblje nego i njihova lokalna zajednica.
Osim toga, neki liječnici svjesno ne daju točne informacije o pobačaju, nadajući se da će žene odustati od zahvata. Ovo je oblik dezinformiranja koji može ugroziti zdravlje i dobrobit žena. Sve ove prakse ukazuju na prisutnost diskriminacije, vrijeđanja i omalovažavanja žena koje žele abortirati te imaju ozbiljan utjecaj na njihovo emocionalno i psihološko stanje.
Svaka žena ima svoj kontekst i svoje kapacitete
Koliko su ljudi otvoreni prema mijenjanju stereotipa u smislu da odluka za abortus nije nimalo jednostavna i lagana za žene? Koliko ima podrške za žene koje su abortirale?
Lana Bobić: Intimno i osobno pitanje pobačaja servira se u javni prostor kao pitanje morala i ideologije, a okružuju ga stereotipi na steroidima. Pitanje pobačaja na razini društva pitanje je javnog zdravstva, nikakvog morala ili ideologije. Kome je pobačaj neprihvatljiv, naprosto se za njega neće odlučiti. Toliko je jednostavno. Na žalost djelovanje ultrakonzervativnih aktera koji ne nude nikakva rješenja, ali uporno rade na demonizaciji pobačaja i žena koje se na pobačaj odlučuju u cilju zabrane istog i kontrole žena, dovelo je do srozavanja kvalitete javnog zdravstva kada su u pitanju reproduktivno zdravlje i pravda. Umjesto da omogućimo ženama medikamentni pobačaj i van bolnica mi raspravljamo ima li žena uopće pravo na siguran pobačaj? Ultrakonzervativni akteri u javni prostor uspjeli su od pitanja legalnog medicinskog postupka napraviti ultimativno zlo veće od kaznenih djela zlostavljanja djece, uporno odbijajući baviti se pravima djece i štiteći isključivo i samo fetus. Užasna stigmatizacija žena za posljedicu ima nedostatak podrške ženama koje se odluče na pobačaj na svim razinama. Kakva je odluka o pobačaju za ženu zna samo žena koja se na pobačaj odlučuje i to se ne tiče nikog drugog, osim jasno, onih s kojima žena to želi podijeliti. Za neke žene pobačaj će biti teška i kompleksna odluka, za neke druge jednostavna odluka koja donosi olakšanje. Svaka žena zna svoj kontekst i svoje kapacitete, ima pravo odlučiti hoće li, kada i kako postati majka. Ako nam je zbilja stalo do djece, ženama treba pružiti podršku, a ne osudu ili nesuvislo moraliziranje u cilju stjecanja kontrole nad ženama o čijoj djeci, onda kad se rode, ne brinemo.
Pružanje podrške
Kako ovaj pokret reagira na pravo na priziv savjesti?
Lana Bobić: S obzirom da kao pokret okupljamo izrazito veliki broj pojedinki nemamo ujednačen stav oko pitanja instituta priziva savjesti. Ono gdje smo ujednačene je da priziv savjesti nikada i nigdje ne smije stati na put zakonskim pravima pacijentica. Javnozdravstvene ustanove dužne su osigurati nesmetano provođenje svih medicinskih postupaka. Javnozdravstvene ustanove u kojima se vrši pobačaj, bolnice i klinike, ne bi trebale zapošljavati one medicinske radnike_ce koji_e odbijaju obaviti dio svog posla. Oni mogu raditi u zdravstvenim ustanovama u kojima se ne vrši pobačaj.
Kako vidite budućnost u Hrvatskoj što se tiče ostvarenja ženskih ljudskih prava od kojih je pravo na siguran i dostupan abortus jedno od osnovnih?
Lana Bobić: Borile smo se, borimo se, borit ćemo se do trenutka kada borba više ne bude potrebna, odnosno do trenutka kada pobačaj bude dostupan u punom smislu te riječi. Destigmatiziran medicinski zahvat koji se na zahtjev i na teret HZZO-a može obaviti u svakoj opremljenoj zdravstvenoj ustanovi kada je u pitanju kirurški zahvat i koji se može obaviti van zdravstvenih ustanova kada je u pitanju medikamentni pobačaj. Uz dostupnost svakog oblika podrške koji je ženama u njihovim specifičnim situacijama potreban.
