Centar za ženske studije, pozdravlja odluku o povlačenju nagrade Goranov Vijenac Milku Valentu, istovremeno izričući uznemirenost zajednicom i društvom u kojem bez medijskog pritiska i upozorenja javnosti, sadržaji koji potiču nasilje, rodnu nejednakost ili strukturalnu mizoginiju, dobivaju prostor vidljivosti pa čak i intelektualne ili kulturalne validacije.
Prostor umjetničkog rada, prostor je slobode i kao takav treba biti branjen unatoč provociranju ustaljenih ili većinskih mišljenja, no s druge strane, stvaranje koje potiče diskriminatorne narative, ugrozu ili nasilje i još k tome bez estetskog ili etičkog odmaka ili pak poetskog suviška, nije plod slobode, već je tek čin osnaženja tih istih narativa. Oni tako postaju socijalni čin relativizacije obespravljenih (dodatno ih osamljujući u patnji) i akt normalizacije onih koji zlostavljaju.
Književnost ima pravo i zadatak opisivati najveće ljudske užase (baš kao i dobra), ali nitko pod krinkom umjetničkog rada, nema pravo doprinositi boli žrtava ili snazi nasilnika. Nazivati pedofiliju, silovanje ili duboku mizoginiju tek socijalnim tabuom, nepravedno je jer u srži tih ponašanja, najmanje je bitno izazivaju li ona kod nas zazor ili ne, dok je itekako bitno tko sve gubi dostojanstvo i sigurnost življenja na ovom planetu zbog navedenih.
Samim time, bilo kakav svjesni čin podržavanja dječje pornografije, pedofilije ili silovanja, doprinos je ismijavanju patnje onih koji ionako ne nalaze dostatnu zaštitu svojih prava ili podršku institucija te društva u cjelini. Tim je gore kad estetski potencijal djela ni na koji način ne opravdava takvu vrstu egzibicionizma, postajući tako tek prekorubna pošalica, praćena čak i medijskim izjavama koje zlostavljanje najranjivijih pravdaju požudom dominantnih.
Smije li se književnost baviti požudama dominantnih? Itekako, smije. Smije li to raditi na način koji tim istim zlostavljačkim požudama daje vjetar u leđa pod okriljem ruha književnosti? Smatramo da ne. Barem ne uz podršku stručne zajednice. I ukoliko medijske izjave autora ne mogu diskreditirati autorsko pismo, tada je svakako sigurno da niti jeftina opravdanja autorovog konteksta (način ili količina pisanja, socijalni uvjeti, itd.) ne mogu postati potvrdom njegove književne vrijednosti. Kao organizacija usmjerena na prava obespravljenih među nama, smatramo da je i na nama da takve narative sustavno propitkujemo, ne libeći se reći: car je gol ili čak uopće nije ni car.
Zbog svega navedenog, u narednim ćemo mjesecima organizirati javne razgovore koji potiču raspravu o etičnosti umjetničkog i poetskog stvaranja te staju na stranu stvarne slobode i onih ranjivih među nama.
