Piše: Antonija Dujmović

U doba kriza uloga volontera i volonterki postaje izrazito važna za svako društvo. Tako je bilo i proteklih mjeseci kada su ovi ljudi nesebično pružali pomoć žrtvama potresa u Zagrebu i brojnim građanima koji su se teško nosili s posljedicama provođenja mjera suzbijanja širenja korona virusa. Kako bi istaknuo njihovu zaslugu Caritas Zagrebačke nadbiskupije odao je priznanje i izrazio zahvalnost svojim volonterima.

“Svoje vrijeme darovali su najviše kupovinom i dostavom namirnica i lijekova te dostavom toplih obroka iz pučkih kuhinja. Javio se prilično velik broj volontera/ki iz cijelog Zagreba (a i okolice) koji su željeli pomoći. S obzirom da je naš „sistem“ funkcionirao po principu volontiranja unutar kvarta, nisu svi volonteri ni došli na red”, potvrđuje nam koordinatorica volontera CZN-a Klara Josić veliki interes građana za volontiranjem.
 
Posebno ističe da ju je ugodno iznenadio podjednak broj muškaraca i žena u volonterskim aktivnostima tijekom krize s obzirom da su inače u redovite aktivnosti većinom uključene žene.

“Zašto je to tako, teško je reći. Kao i to zašto većinu populacije u pomažućim strukama čine također žene. Je li to zato što su žene po prirodi osjećajnije i senzibilnije ili nam je društvo to tako nametnulo, ne znam. U našim redovnim volonterskim aktivnostima muškarci se više uključuju u neke akcije ili fizičke aktivnosti dok su žene angažiranije oko njege, pomoći i druženja s korisnicima. Za vrijeme ove krize svi su bili uključeni u iste aktivnosti i „poslove“. Kriza očito ne pita za spol”, kaže uz osmijeh voditeljica volonterske službe CZN-a.

Volonteri/ke Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, foto: CZN

Sestra Gita Klobučar, redovnica iz zajednice Milosrdne sestre sv. Križa, inače profesorica vjeronauka kojeg predaje u školi, jedna je od onih koji su se istaknuli u svojoj volonterskoj službi. Kaže kako ju je primjer jedne gospođe i Bad Blue Boysa posebno dotaknuo u trenutku kada je svakodnevica postala posve drugačija i kada se među ljude uvukao strah i nepovjerenje.

“Volontirajući u Caritasu pri podjeli toplih obroka, uz nas su čitavo vrijeme bili mladići, pripadnici navijačke skupine BBB. S toliko srca, žara i predanosti su se uključivali u različite akcije da su se ljudska srca otvarala. Jednog su se dana dovezli automobilom koji im je poklonila jedna gospođa. Videći njihovu predanost, gospođa je jednostavno došla do njih, dala im ključeve svoga auta i ceduljicu na kojoj je napisala svoje ime, prezime i broj telefona i rekla im da vidi da im je sada taj automobil potrebniji nego njoj i da ona vjeruje kada im više ne bude bio potreban da će joj ga vratiti. Kako jednostavna gesta, tako poticajna i oživotvoruje poznatu izreku Majke Terezije: Male stvari, učinjene velikom ljubavlju, mijenjaju svijet.”

Henrieta Barbarić, volonterka i Klara Josić, koordinatorica volontera CZN-a, foto: CZN

Jedna od volonterki kojima je Caritas Zagrebačke nadbiskupije odao priznanje je i Henrieta Barbarić, profesorica hrvatskog jezika zaposlena u jednoj srednjoj školi. S nama je podijelila svoje iskustvo o tome kako je potreba za druženjem i razgovorom ponekad važnija od bilo koje pomoći u “kokretnijem” obliku.

“Kada sam prvi put nazvala gospođu kojoj je trebalo otići u nabavku, rekla je da ne bi da dođem danas: “Sutra”, pa dodala: “Mogla bih i u mrijeti pa ne morate bezveze dolaziti.” Malo smo porazgovarale i dogovorile se da ću je iduće jutro opet nazvati. Kada sam je nazvala drugi put, opet smo malo porazgovarale, a ona je razgovor zaključila riječima: “Ne bih ni danas. Još mi ne treba. A i loše mi je. Možda nećete morati doći uopće, ako umrem. Sutra.” Ponovno smo se dogovorile da ću je nazvati idućega jutra, ponovno smo porazgovarale, a onda je rekla: “Danas je prehladno. Jeste li Vi danas bili vani? Hladno je i grozno puše. A Vi nemate auto. Mogli biste se prehladiti. Sutra.” Počela sam se pitati – zašto ne želi da dođem? Jesam li ostavila loš dojam? Ali zašto bi onda toliko dugo razgovarala sa mnom?

Idućega sam je jutra nazvala već krenuvši, da me ne može opet odbiti: “Ali nemate masku? Možda bolje da prvo nabavite masku! Možemo danas samo razgovarati, a dođite kada nabavite masku!” A onda sam shvatila: ona je odgađala susret kako bi duže imala čemu se radovati. “Ja sam Vam, zapravo, u izolaciji već godinama. Teško se krećem. I strašno sam usamljena. Lijepo je razgovarati ili vidjeti nekoga od vas, zbilja lijepo.” Da, bio je to susret u kojem sam osvijestila da je od kruha i mesa, gotovo uvijek važnija – duhovna hrana”, prisjeća se ova volonterka razgovora koji ju je potaknuo na promišljanje.

Premda se volonterski rad smatra višestruko društveno korisnim – pomaže ljudima u potrebi i ujedno oplemenjuje onog koji pruža pomoć – o njemu se nedovoljno govori u javnosti.

“Smatram da je volonterski rad općenito premalo prikazan u medijima jer su volonteri/ke i njihova intrinzična potreba za pružanjem pomoći drugome glavni pokretači svih humanitarnih akcija, posebno u ovakvim teškim vremenima. S obzirom da većinu volontera čine žene (barem u Caritasu) lijepo je da društvo prepozna sve što čine, kako bi svojim iskustvima potaknule i motivirale i ostale da se uključe”, zaključuje koordinatorica volontera CZN-a Klara Josić.