Antonija Dujmović
Nagrađivana mostarska književnica Anita Martinac, plodonosna autorica romana, zbirki pjesama, novela, bajki i priča za djecu nedavno je i u Zagrebu predstavila svoja dva nova povijesna romana Kreni i Ilićke priče. Ova diplomirana pravnica sudjelovala je u Domovinskom ratu kao braniteljica, a u vojnoj službi provela je ukupno deset godina. Odlikovana je Spomenicom Domovinskog rata te medaljama Oluja i Ljeto 95. Kao književnica djeluje više od trideset godina i objavila je dvadeset književnih djela.
Neki bi mogli pomisliti da se potkrala pravopisna greška u naslovu vašeg novog romana Ilićke priče, no nije riječ o zagrebačkoj Ilici…
U pravu ste, nije riječ o Ilici, nego o mjestu Ilićima, koje je predgrađe Mostara. Naslov bi mogao zavarati čitatelja misleći da je riječ o nekoj lokalnoj temi te da su u pitanju priče, ali upravo takvim naslovom intrigiram i želim skrenuti pozornost kako mala prepričana sjećanja donose velike teme. Objedinjene i isprepletene priče postale su cjelina romana koja nosi obilježja vremena, povijesnih činjenica i značajnih osoba koje su tada živjele, kao i sudbina malih ljudi radi prikaza vjerodostojnosti ondašnjeg načina života. Riječ je o povijesnom romanu bogate fabule, povijesnih događaja koji čuvaju spomen na značajnu kulturnu baštinu. Obradila sam biografije šest zaboravljenih književnika iz Ilića koji su likovi u romanu te kroz njihove obiteljske sage dočarala vrijeme u kojem su stvarali. Naglasit ću da je riječ o cijelom stoljeću u kojem su se dogodila i tri rata te s posebnom empatijom prisjećam se i tragičnih događaja.
Utemeljiteljica ste nagrade “Benjamin Tolić” za najbolju objavljenu knjigu na temu zavičajnog identiteta i autohtone narodne kulture. Živimo u vremenu globalnih tema, jesu li one zavičajne danas pomalo zanemarene?
Iz osobnog iskustva baveći se upravo zavičajnim i povijesnim temama uočavam koliko je to mnogo teži put u radu ali i u objavljivanju upravo takvih knjiga. Smatram da su takve teme značajne ne samo kao dobra literatura, nego i kao odbojno-obrazovni materijal ali i dobra čuvarica povijesne baštine. Zato cijeneći autore koji zastupaju te teme željela sam dati podršku svima koji ulažu dodatni napor u istraživanje i pisanje.
Nagrada “Benjamin Tolić” nosi uspomenu na iznimnog čovjeka i književnika koji nam je svojim životnim načelima ostavio putokaz i upravo njegova djela su svjetionici svima koji lutaju tražeći taj zavičajni identitet. Dobitnika nagrade sljeduje značajan novčani iznos, te medalja i plaketa, koji su poticajni za stvaralaštvo.
Na zagrebačkom predstavljanju romana Kreni i Iiićke priče sudjelovala je i akademkinja Dubravka Oraić Tolić…
Prekrasnu suradnju s akademkinjom Dubravkom Oraić Tolić ali i akademkinjom Hrvojkom Mihanović Salopek i akademkinjom Marinom Kljajo Radić potvrdila sam i na zagrebačkom predstavljanju knjiga. Te vrijedne i posvećene književnice mogu biti uzori generacijama.
Danas rijetko postoje iskrena prijateljstva između žena koje djeluju na istom polju, kao što je evo književnost, ali mogu posvjedočiti našu simbiozu kao divan primjer suradnje i prijateljstva, a mislim da je razlog tome upravo isti svjetonazori.
Akademkinja Dubravka Oraić Tolić je i naša hercegovačka nevjesta pa smo se vezale i preko zavičajnih tema i projekata.
Roman Kreni napisali ste u spomen na poginule branitelje u vojnoj akciji Lipanjske zore 1992. godine, a sudjelovali ste i u realizaciji dokumentarnog filma o tom događaju. Što vas je ponukalo da se posvetite toj temi?
Pišem o temama koje smatram važnima, vrijednim trajne memorije ili temama kojim nastojim ispraviti nepravdu. Tako i ovim romanom čuvam dignitet Domovinskog rata i dostojanstvo hrvatskih branitelja. A roman Kreni! je svojevrsni memento poginulim braniteljima te čitatelje želim potaknuti na dublje promišljanje s pitanjima: Jesmo li zaboravili naše heroje? Je li žrtva bila uzaludna? Prestaje li rat u našim glavama?
Osim toga vjerodostojno je kroz fabulu prikazan tijek operacije i okolnosti pogibije 67 hrvatskih branitelja (HVO-a, HV-a i HOS-a) tijekom Lipanjskih zora ’92, te može poslužiti povjesničarima za pisanje i daljnju razradu događaja za neki znanstveni rad i slično.
Roman je posebno dirnuo obitelji poginulih jer su mi se brojni od njih javili i zahvalili na ovom pisanom spomeniku njihovim najmilijim.
Anita Martinac / Foto: privatni album
Kao braniteljica sudjelovali ste u Domovinskom ratu, proveli ste ukupno deset godina u vojnoj službi. Kakva su vaša iskustva kao žene u tom pretežito muškom području?
Rat teško da ostavlja lijepa iskustva. Teško je zaboraviti potresne scene, otežane uvijete rada, stalni rizik i napetost, strah i sve ono što nosi rat, ali moram priznati da osobno čuvam i osjećaje ponosa na te dane. Ona energija, entuzijazam, empatija, timski rad, ponos i sve što sam dijelila sa suborcima osposobili su me da se prema svakom poslu koji sam nakon vojske radila odnosim odgovorno i operativno. Možda od tud nosim radoholičnost i potrebu da promatram globalno sve probleme. Jedno je sigurno što sam naučila tih godina, a to je da nema odustajanja i povlačenja.
Kako kao osoba koja ima ratno iskustvo gledate na današnja globalna previranja i prijetnje sigurnosti?
Novo doba vidljivo je na svim sferama pa i na načinu ratovanja. Možda nismo svjesni da se oko nas već događa rat, odnosno novi oblici ratovanja od medijskih ratova do onih manje razumljivih ovdašnjem čovjeku. Žrtve smo globalizma, novih pokreta i nametnutih vrijednosti, stradaju obitelji, a najviše stradaju djeca. Smatram da je ubijanje duhovnosti pogubnije od statističkih podataka preminulih, odnosno poginulih. Žalosno je kada na vijesti o brojevima žrtava s bilo kojeg ratom obuhvaćenog područja sve manje reagiramo i smatramo kako je to daleko od nas.
Upozorit ću na kulturu sjećanja i naglasiti kako se povijest ponavlja te kako nas novim žrtvama uvijek podsjeća na sve ono što smo zaboravili. A zaboravili smo prije svega biti ljudi, biti empatični i pravični. Pohlepa, zavist, razvrat, vlast i moć bolesti su današnjice koje pokreću nove ratove.
Što mislite kako bi svijet izgledao da su žene više uključene u odlučivanje o pitanjima sigurnosti?
Nije nepoznato da su žene na brojnim poljima uspjele svojom empatijom, senzibilnošću i mudrošću upravljati procesima mnogo uspješnije od muškaraca. Ipak to nije pravilo jer ima i drugačijih dokaza. Dovoljno je reći kako je važno da žene nisu isključene i da se ti resursi koriste za dobrobit zajednice. S drugu stranu žene su uglavnom van sustava kadroviranja i nažalost još uvijek samo ispunjavaju nužnu kvotu.
Anita Martinac autorica je poeme “Oporuka kraljice Katarine” čije stihove govori povodom 600. godišnjice rođenja bosanske kraljice Katarine Kosača-Kotromanić. Poema se može poslušati na autoričinom YouTube kanalu. / Foto: privatni album
Romane temeljite na stvarnim događajima i stvarnim ljudima, no pišete i bajke… Je li svijet mašte svojevrsni ispušni ventil od teških tema?
Pisati za djecu i o djeci je divno. Nikada se nisam odrekla tog razigranog djeteta u sebi samo su me životne okolnosti vodile da se bavim prioritetnim temama. Nadam se da ću doći u fazu života i napisati sve što želim, a tu imam još nerealiziranih planova iz književnosti za djecu.
Što vas posebno inspirira u pisanju za djecu i koliko je ono drugačije od pisanja za odrasle?
Djeca su iskrena u svojim odnosima, čistih su srca i jednostavnih misli, te im je potrebno tako i pisati. Nikada se neće moći pomiješati slika dobra i slika zla. Da bi mogli pisati za djecu važno ih je voljeti i pomoći im knjigom da prelaze mostove na putu odrastanja. Ne vole djeca previše savjetovanja, ni opisa emocija, niti bilo što bi nametnulo svoje mišljenje, nego oni vole otkrivati i istraživati, kako bi kroz svoju radoznalost i razigranost vidjeli onu pravu sliku. Zato je potpuno drugačiji pristup u pisanju za djecu i potrebno je napisano više vagati, jer treba za njih pisati jednostavnim jezikom i s manje teksta razviti široke slike životom.
Objavili ste nekolicinu zbirki poezije i za njih dobili brojne nagrade, što vas privlači ovom književnom izričaju?
Bez poezije ne bi bilo ni uspješne proze. U simbiozi su i nerazdvojive su u svakom djelu. Smatram da romanopisac mora imati poetičan jezik jer bi u suprotnom književnost bila uskraćena za liričnost i djela ne bi imala umjetničku vrijednost.
No postoje i takva djela gdje se naglasak stavlja na izvještenost o nekom događaju ili životopisu i slično, a upravo je u tome razlika između nas pisaca.
Poezija je moja prva ljubav i dugo godina sam pisala samo poeziju dok proces zrenja nije dosegnuo potrebu da se izrazim i prozom. Tako da sada, kada imam šire čitateljstvo, mogu ponuditi širi izbor knjiga. Moram također podsjetiti i na neke poeme poput Oporuke kraljice Katarine koje sam napisala nadahnuta upravo povijesnim proznim tekstom tako da i u ovom slučaju poveznica je čvrsta. Sve predajem trenutku nadahnuća i inspiracije, te sukladno tome izrazim se ili poezijom ili prozom.
