ANI GALOVIĆ Bavili smo se različitim aspektima Domovinskog rata dok je tema stradanja djece ostala po strani

2020-11-20T21:01:59+00:0020. studenoga 2020.|Kultura|

Antonija Dujmović

Svjetski dan djece obilježava se 20. studenoga kao spomen na dan kada su 1989. Ujedinjeni narodi usvojili Konvenciju o pravima djeteta. Dvije godine kasnije, u mjesecu studenome u srcu Europe, djeca Vukovara proživljavala su najgore strahote rata koji im je oduzeo sva ta prava. Ovoj, kod nas neistraženoj temi, posvetila se književnica Ani Galović, rođena u Zagrebu samo četiri godine prije usvajanja Konvencije.

Književnica Galović studirala je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, osposobljavala se na stručnim edukacijama iz područja logoterapije i pedagogije, dječje psihologije te rada s osobama s intelektualnim oštećenjem. Piše prozu socijalne, duhovne i ratne tematike, uređuje stranicu Žute čizme. Autorica je zbirke priča o djeci onkološkim bolesnicima Dječak koji je volio prozore te nagrađivanih kratkih priča ratne tematike Sedmorica i Ruke. Prema njezinoj posljednjoj knjizi Mama, ne vidim nebo u izdanju Matice hrvatske Bizovac, u Franjevačkom samostanu u Vukovaru uređuje se stalni postav izložbe koja će obuhvatiti informacije o 34 poginula, nestala i ubijena vukovarska djeteta.

Kakve su reakcije na nedavno objavljenu knjigu Mama, ne vidim nebo?

Reakcije su vrlo pozitivne, koliko mogu biti s obzirom na temu, što me veseli utoliko što je najmanje spominjana tema u vezi Domovinskoga rata. Povratne informacije svakako su dobrodošle kao i konstruktivne kritike. Osim toga, javljaju se i poznanici obitelji stradalih kao i zainteresirani za kupnju knjige. Najvažnije mi je da je ovo korak prema otvaranju teme i nadam se kako će se i drugi uključiti kako bi sva stradala djeca u Domovinskom ratu bila dostojno spomenuta.

Što Vas je potaknulo na istraživanje i prikupljanje dokumentacije o stradaloj djeci Vukovara?

Istraživanjem i pisanjem o manje poznatim temama bitke za Vukovar bavim se godinama. Rekla bih da o bitci možete pisati iz raznih aspekata, iz perspektive branitelja, stanovnika, dragovoljaca, liječnika, vatrogasaca, grobara, neprijateljskog vojnika dok o stradanju djece možete pisati samo na jedan način, tražiti što više činjeničnih okolnosti u suradnji s članovima obitelji stradalih. Upravo spoznaja da o stradaloj vukovarskoj djeci, mojim vršnjacima, starijima i mlađima ne znam koliko bih htjela te da te informacije nisu još uvijek bile detaljno obrađene kao dio navedenih ponukalo me da se upustim u istraživanje. Na kraju uvijek pomislim, danas bismo možda bili radni kolege, prijatelji ili rodbinski vezani, možda i ne bismo ali iznad svega, iza svakog stradalog djeteta nije morala biti sudbina baš tog imena i prezimena, jednostavno – mogla sam to biti ja. Imala sam svega šest godina 1991. i jesen iste godine trebao je obilježiti odlazak u prvi razred no dio njega provela sam kao i druga djeca, u podrumu.

I u zbirci priča o djeci oboljeloj od karcinoma Dječak koji je volio prozore pišete o konkretnim dječjim sudbinama. Zašto su konkretne priče važne?

Smatram da su važne kako bi pojedinac koji se trenutno nosi s takvom situacijom znao da nije sam, nije izoliran slučaj ma koliko se osoba tako osjećala. Postoje oni koji su slična, ako ne već i ista iskustva prošli ili ih prolaze. S druge strane u Dječaku sam htjela otvoriti taj svijet onkologije, približiti im tu svakodnevicu koja se ne razlikuje toliko od naše “obične” samo se živi na način u kojoj je i dijagnoza dio nje.

Što mislite, ima li činjenica da ste žena veze s time da ste se odlučili pisati baš o djeci?

Iskreno mislim da u ovom slučaju nema. Iako bi svatko pomislio da se s ratnim temama više bave muškarci. No, poznajem nekoliko novinarki koje dugi niz godina rade isključivo ratne teme. Tu je i moja prijateljica i suradnica u knjizi, Vukovarka, nagrađivana spisateljica Tanja Belobrajdić koja je također nedavno izdala vrijednu knjigu Nisu zaboravljeni – Grad Heroja o stotinu branitelja Vukovara o kojima javnost vrlo, vrlo malo zna. Vjerujem da bi svatko, bio muškarac ili žena ovu temu, stradanja vukovarske djece pisao na neki svoj način. Osobno nisam željela da ta priča o djeci bude kao jedna “zbirka osmrtnica”. Kada netko koga volimo premine, na ispraćaju obično držimo govor u kojem se prisjećamo svih trenutaka u životu u kojima smo se osjećali sretni što je baš ta osoba s nama, što je voljela, kakva je bila, na čemu smo joj zahvalni, željela sam da i stradala vukovarska djeca imaju sličnu mogućnost. Približiti svima tko su oni bili, gdje su živjeli, koga su voljeli, čemu su se nadali, kakve talente su imali, što im se dogodilo i na kraju gdje se danas nalaze njihova počivališta.

U kojoj se mjeri u Hrvatskoj, kada se govori o Domovinskom ratu, spominju stradanja, patnje i žrtve djece?

Mislim da smo se više bavili drugim aspektima Domovinskog rata, pravima branitelja, pitanju rješavanja sudbina nestalih, suđenjima za ratne zločine u Den Haagu i Republici Srbiji, a pitanja stradanja djece ostala su nekako po strani. No, stradanja djece u Domovinskom ratu osim poštovanja prema djeci žrtvama svakako se trebaju bazirati i na djecu svjedoke. Postoje cijele generacije koje su u ratnoj svakodnevici odrastale, djeca koja su prošla zarobljeništvo, djeca koja su preživjela proboj kao što je to slučaj u Vukovaru, ranjena i rođena djeca također. Pitanje patnje ne odnosi se samo na osobnu fizičku povredu već i na psihičku, odvojenost od obitelji, boravak u podrumu, život u nehigijenskim uvjetima, manjak hrane, manjak slobode na kraju svega. Njihova svjedočanstva neprocjenjivo su dragocjena i nadam se da će s vremenom netko i tu temu obraditi kako bi ostala zapisana.

Djeca Vukovara koja su u ratu izgubila život

Je li ova tema dovoljno zastupljena u književnom, filmskom, likovnom… stvaralaštvu?

Svakako mislim da nije dovoljno i da zaista imamo na čemu raditi kako bismo to promijenili. Cijelom svijetu poznat je simbol dječje žrtve II. svjetskog rata, Anne Frank prema čijim zapisima i dnevniku imamo dokumentarne i igrane filmove, knjige i kazališne predstave dok za djecu stradalu u Domovinskom ratu – nemamo. Ipak mislim da se stvari polako mijenjaju, kao što je otvaranje te teme na filmskom platnu potresnim filmom o djeci stradaloj u Domovinskom ratu “Otkrhnuti” scenaristice i redateljice Slavice Šnur.

Djeca koja su izgubila život tijekom Domovinskog rata različitih su nacionalnosti. Imamo li u Hrvatskoj jasne podatke o smrtno stradaloj djeci u ratu?

Mislim da protokom vremena imamo jasnije podatke iako naravno uvijek postoji mogućnost da se za svaku pojedinu sudbinu stradalog djeteta dodatno provjere okolnosti stradanja. Treba uzeti u obzir kako smo dosta vremena izgubili u vremenu okupacije i jednostavno je potrebno uskladiti podatke koji se ponekad dosta razlikuju. Na tome svakako radi ravnatelj Memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, gospodin dr.sc. Ante Nazor i vjerujem da će njihova stručna studija o svoj djeci stradaloj za vrijeme Domovinskog rata prikazati sve detalje i aspekte koje bismo trebali znati. Koliko mi je poznato nešto više od tri stotine djece u Domovinskom ratu poginulo je ili preminulo od posljedica teškog ranjavanja odnosno ubijeno je egzekucijama, svih nacionalnosti koje su zastupljene ovisno u kojem dijelu domovine govorimo. Za našu državu to je golem, pregolem gubitak.

Neki od njih stradali su i u borbenim akcijama. Govori li se o tome?

To je pitanje u kojem se zapravo stručnjaci pedagozi, psiholozi, povjesničari i vojni analitičari nisu još na svjetskoj razini usuglasili. Jedni zastupaju tezu kako je dijete svaka mlada osoba do 24. godine života jer se tada otprilike završava psihološko formiranje ličnosti svakog pojedinca. No, s obzirom na to da neke države imaju različite zakone po kojima netko stječe punoljetnost teško je donijeti neko općenito rješenje. S tim da se poseban aspekt odnosi na djecu vojnike koji nisu mobilizirani, što je potpisnicima Ženevske konvencije o pravima djeteta izričito zabranjeno, a koja su prije 18. godine života dragovoljno pristupila nekoj vojnoj jedinici, smatrati ih poginulim vojnicima ili djecom. U svojoj sam knjizi bazirala rad na temelju zakona Republike Hrvatske prema kojoj je dijete svaka osoba mlađa od 18 godina.

U spomen na nekoliko stotina dječaka i djevojčica stradalih u Domovinskom ratu diljem Hrvatske u Slavonskom Brodu 2016. podignuto je spomen obilježje “Prekinuto djetinjstvo”. Znate li za još neka obilježja posvećena patnji djece?

Nisam upoznata postoji li u Republici Hrvatskoj osim spomenutog u Slavonskom Brodu takva forma obilježja. Mislim da postoji u nekim Spomen domovima stradalih branitelja i civila u formi spomen sobe. Vukovarska djeca o kojoj sam pisala za sada u Vukovaru imaju stalni postav izložbe u Pastoralnom centru sv. Bono u Vukovaru, kojeg je prema sadržaju knjige izradio fra Ivica Jagodić župnik i grafička dizajnerica Žaklina Kurmaić. Osim toga, zaista sam bila ganuta gestom Torcide koji su svojim talentom oslikali cijelu vukovarsku ulicu u Splitu, a uoči obljetnice Dana žrtava iz Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje oslikali mural s imenima stradale vukovarske djece u kojem posebno mjesto ima Franjo Matijević, navijač Hajduka, rodom iz Kukujevaca u Vojvodini koji je sa samo šesnaest godina protjeran s majkom i ocem, te otet i ubijen u blizini Vukovara u proljeće 1992. godine za vrijeme okupacije tzv. SAO Krajine. Njegov stariji brat Nikola poginuo je u kolovozu 1991. u Borovu Naselju kao dragovoljac u obrani Vukovara. Za ubojstvo obitelji Matijević nikada nitko nije odgovarao.

Torcidin mural u Splitu

U Sarajevu je 2017. otvoren Muzej ratnog djetinjstva posvećen sjećanju na iskustvo odrastanja u ratu kojega organizirano posjećuju i školska djeca. Koliko je važno današnjoj djeci približiti uvjete života u ratu, pogotovo njihovih vršnjaka?

Smatram vrlo važnim jer Muzeji ratnog djetinjstva zaista su jedan svakodnevni podsjetnik na sve što rat čini i onima koji direktno ne sudjeluju s oružjem u ruci na prvim borbenim linijama, a opet se su upravo tamo i odrastaju. Kada gledate svjedočenje vršnjaka o ratnim strahotama djeci koja danas nisu, hvala Bogu, njime upoznata smatram to najvećom antiratnom porukom. Svakako u prvom redu radi povijesne istine i važnosti a zatim i radi formiranja svijesti djece kako je rat jedna zaista strašna životna situacija koju treba pod bilo koju cijenu pokušati izbjeći, baš u ime djece. I mrtve i žive.

Koliko je u široj javnosti osviještena važnost dječje perspektive na Domovinski rat?

Rekla bih ne dovoljno, a zaista su riznica sjećanja koje odrasli um ne primjećuje. Mi smo nekako egzistencijalno okrenuti za vrijeme ratne situacije dok djeca odrastaju i upijaju. Ono što su upili, sjećanja poput prostorije, hrane, odjeće, najdraže igračke, baletnih cipelica, plišanog mede za spavanje, lopte pa sve dok trijumfalnog skupljanja čahura ispucanih metaka neprocjenjiva su. Djeca svjedoci najveći su pokretači svjesnosti odrastanja u ratnim uvjetima i zaista vjerujem da njihova svjedočenja vršnjacima ostavljaju najdublju impresiju.

Stranica koristi web kolačiće Više informacija Prihvaćam
Koristimo kolačiće! To znači da korištenjem ove web stranice pristajete na uporabu tih datoteka i koristite sve funkcionalnosti podržane tom tehnologijom. Molimo vas da prihvatite uvjete korištenja.