Ružica Ljubičić
Dr. sc. Ksenija Klasnić je diplomirala i doktorirala sociologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je trenutno izvanredna profesorica na Odsjeku za sociologiju. Vodi Katedru za metodologiju i predaje primarno metodološke i statističke kolegije, a teme koje su joj od znanstvenog interesa su primarno vezane za žene i rodne nejednakosti, posebice u privatnoj sferi. Doktorirala je na temi ekonomskog nasilja nad ženama u partnerskim vezama, a radila je kao voditeljica ili suradnica na brojnim znanstvenim i primijenjenim istraživačkim projektima koji su se bavili temama poput rodnih nejednakosti između partnera – npr. podjelom kućanskih poslova i razlikama u socioekonomskom statusu partnera, potom rodnim ulogama, položajem žena u zdravstvenom sustavu, društvenim položajem i diskriminacijom Romkinja i njihove djece i tako dalje. Trenutno vodi manji projekt kojeg financira Sveučilište u Zagrebu na temu mentalnog rada u kućanstvima, kao oblika nevidljivog i neprepoznatog rada kojeg u najvećoj mjeri obavljaju upravo žene, i to posebice one koju su ujedno i majke. Mentorirala je preko 25 diplomskih radova od kojih se većina također bavila rodnim i tzv. ženskim temama, pa su tako njene studentice i studenti provodili različita zanimljiva i vrijedna istraživanja o primjerice, nasilju nad trudnicama i rodiljama u hrvatskim rodilištima, iskustvima žena s mjerama potpora majčinstvu, iskustvima žena prilikom migracije u druge EU države, sukobu sfere rada i obiteljskog života među ruralnim ženama u Dalmaciji i tako dalje. Za portal Žene i mediji, profesorica Klasnić govori o problematici ekonomskog nasilja nad ženama, koje je često izostavljeno iz javnog i medijskog diskursa.
Koliko ekonomsko stanje, financijska ovisnost o partneru kao hranitelju obitelji u koju su uključena djeca utječe na ženu koja proživljava obiteljsko nasilje? Koliko to utječe na njenu mentalnu snagu ako je uz to uključeno psihičko zlostavljanje i uvjeravanja nasilnika da je ona nesposobna bez njega?
Ako žena ima nasilnog partnera, a nije financijski i ekonomski neovisna, odnosno nema vlastita primanja, stabilan posao ili obrazovanje i kompetencije da ga pronađe, a pogotovo ako nema mrežu podrške (prijatelja i obitelji) koji bi joj u tom procesu koji je izrazito težak pomogli, žena će jako teško donijeti odluku o napuštanju nasilne veze i nasilnog partnera. To pogotovo vrijedi za žene s djecom jer se mnoge od njih tješe pogrešnom misli da je za dijete bolje da ima poznati „krov nad glavom“, pa makar i u nasilnoj obitelji, nego da ga izvede iz tog okruženja, a nema s tim djetetom kuda i kome otići. To su nažalost relativno česte životne priče i ženama koje se nađu u takvim situacijama potrebna je svaka vrsta emocionalne, prijateljske, ali i institucionalne, pravne i psihološke pomoći.
Istraživanje o ekonomskom nasilju
Što je to ekonomsko nasilje i zašto je ono ignorirano u javnom diskursu, medijima i koji su sve oblici ekonomskog nasilja?
Ekonomsko nasilje jedan je od oblika nasilja u intimnim vezama i u obitelji (obično se govori još o fizičkom, psihičkom i seksualnom nasilju), te je u Hrvatskoj regulirano Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji. Iako ga zakon definira putem nekoliko mogućih obrazaca ponašanja, ja ga smatram širim fenomenom i definiram ga sva ponašanja kojima nasilnik ograničava, kontrolira i iskorištava ženine ekonomske resurse i potencijale.
U istraživanju provedenom 2012. godine na reprezentativnom uzorku žena u Hrvatskoj koje žive sa svojim partnerima, ustanovljeno je da postoje brojna ponašanja koja su žene doživljavale od svojih partnera, a koja su ekonomski nasilna i čije su posljedice po te žene vrlo štetne. Najzastupljenija su ponašanja kojima partner na razne načine kontrolira trošenje ženinog novca (22%) potom ona kojima ju ekonomski iskorištava (16%), a zatim ona kojima ženu čini ekonomski ovisnom o sebi (12%). Neki od primjera iz prve navedene skupine ekonomski nasilnih ponašanja – kontrole trošenja – su sljedeći: onemogućavanje ženi da troši vlastiti novac onako kako ona želi, učestalo prigovaranje načinu na koji žena troši vlastiti novac, zahtijevanje uvida u račune za ono što je žena kupila vlastitim ili zajedničkim novcem itd. Žene čiji partneri kontroliraju njihovo trošenje često se nađu u situaciji da moraju skrivati da su nešto kupile ili da moraju lagati o cijeni nečega što su kupile kako bi izbjegle konflikte s partnerom, iako je riječ o trošenju njihovog vlastitog novca što ne bi trebalo biti sporno. Žene koje njihovi partneri ekonomsko iskorištavaju od svog su partnera doživjele da ih je prisiljavao da mu daju vlastiti novac, da je od njih posuđivao novac, a nije ga nikad vraćao te da je bez njihovog znanja ili dopuštenja uzimao zajednički ili njihov vlastiti novac. Također, događa se da muškarac posuđuje novac od ženine obitelji ili prijatelja, a ne vraća ga ili na druge različite načine iskorištava njezinu obitelj ili prijatelje. Događa se i da muškarac ženi taji informacije o stanju zajedničkog računa ili da ju dovodi u situaciju da žena nema novca za osnovne životne potrebe kao što su hrana, režije, odjeća i sl. te da bez njezinog znanja znatno financijski zaduži obitelj. Radi takvih ponašanja, žena često mora skrivati novac koji je zaradila, kao i novac ili neki poklon koji je dobila od rodbine ili prijatelja. Treća skupinu ekonomski nasilnih ponašanja odnosi se na stvaranje financijske ovisnosti žene o partneru, odnosno partner stvara situaciju u kojoj ga žena mora moliti za novac i potpuno je o njemu financijski ovisna. U takvim ekonomski nasilnim odnosima partner ženi brani da troši vlastiti ili zajednički novac, odbija dati novac za hranu, režije i ostale potrebe zajedničkog kućanstva, a njoj daje male količine novca koje je sam odredio (tzv. „džeparac“), a koje su uglavnom nedovoljne za njezine osobne potrebe. Partner u takvim vezama često na sebe troši mnogo novca, a ženi brani da to čini, onemogućava joj uvid u stanje zajedničkog računa, onemogućava joj da se zaposli te joj brani ili omogućava da samostalno raspolaže vlastitom imovinom. Sva navedena ponašanja potencijalno može iskusiti svaka osoba koja živi s intimnim partnerom, a naše istraživanje pokazuje da je jedan ili više obrazaca ovakvih ponašanja doživjela svaka četvrta žena koja živi sa svojim (vjenčanim ili nevjenčanim) partnerom.
Postoje i neka druga ekonomski nasilna ponašanja koja mogu doživjeti samo žene koje su zaposlene, samo žene koje zajednički s partnerom odgajaju djecu, ali i specifična ekonomski nasilna ponašanja koje se mogu dogoditi nakon prekida veze. Što se tiče ekonomski nasilnih ponašanja vezanih za ženino zaposlenje, njihova je svrha onemogućiti ženinu ekonomsku neovisnost. Nasilni partneri to mogu činiti na dva načina. Prvi način je izravan, odnosno partneri ženama prigovaraju što žena ima posao, nagovaraju ih da prestanu raditi i sprečavaju ih da idu na posao. Drugi način je neizravan, gdje partneri znaju svojim ženama braniti odlaske na stručna usavršavanja ili službena putovanja te uznemiravati njih ili njihove kolege dok su na poslu pa žene zato imaju problema s poslodavcima i mogu ostati bez posla. Naše istraživanje pokazuje da je svaka peta žena doživjela ovakva ponašanja od svog partnera.
Ekonomski nasilna ponašanja vezana za uzdržavanje djece događaju se kad partner potroši novac koji je bio namijenjen za dijete ili odbija ženi dati taj novac iako ga ima, a time dovodi ženu u situaciju da nema novca za osnovne potrebe djeteta. To je doživjelo 8% žena koje smo ispitivali.
Nije neuobičajeno i ekonomsko nasilje nakon prekida veze ili braka. Najčešće se događa da muškarci nakon razvoda braka ili prekida dugogodišnje veze odbijaju plaćati alimentaciju i pomagati oko brige za dijete. Događaju se i financijske ucjene dugovima ili imovinom, izbacivanje žene iz kuće ili stana bez pristupa njezinim stvarima, kao i bez ikakve nadoknade novca kojeg je žena svih tih godina zajedničkog života ulagala u nekretninu u kojoj su zajedno živjeli. Istraživanje je pokazalo da je neki od takvih oblika ekonomskog nasilja doživjelo 24% žena, tj. skoro svaka četvrta žena koja je prošla kroz razvod ili prekid zajedničkog života s partnerom.
Koliko su sa svime ovime povezane odluke koje mogu biti i nametnute, poput da se žene odreku školovanja, karijere i posla da bi ostale uz obitelj i sačuvale je?
I društvo, ali i stručnjaci koji proučavaju nasilje i rade sa žrtvama ili nasilnicima još uvijek se muče i trude shvatiti što točno fenomen ekonomskog nasilja jest, a što nije i kako mu najučinkovitije pristupiti. Financijski odnosi u kućanstvu među intimnim partnerima mogu poprimiti mnoge oblike na kontinuumu od onih ravnopravnih i zdravih do kontrolirajućih i štetnih. Postoje siva područja koja nas navode da se zapitamo postoji li u nekoj vezi ekonomsko nasilje ili je riječ o neravnopravnom, ali zajednički dogovorenom ekonomskom odnosu.
Osviještenost žena
Koliko su žene osviještene o činjenici da plaćaju visoku cijenu pakla nasilja ako ostanu ili se vrate partneru koji ih zlostavlja?
Generalno, naše istraživanje je pokazalo da oko jedne trećine žena slabo prepoznaje ekonomsko nasilje, nešto više od četvrtine ga prepoznaje osrednje, a oko 40% žena dobro prepoznaje ekonomsko nasilje. Bolje prepoznaju ekonomsko nasilje one žene koje imaju viši materijalni status i žene koje imaju završenu barem srednju školu. Postoji i nešto što se zovu mitovi o nasilju, odnosno to su pogrešna uvjerenja o tome kako se, zašto i kome „događa nasilje“, a ti su mitovi također povezani s prepoznavanjem ekonomskog nasilja na način da one žene koje više vjeruju u takve mitove ujedno i slabije prepoznaju da bi se neko ponašanje moglo karakterizirati kao ekonomsko nasilje. Naša početna pretpostavka prije provedbe istraživanja bila je i da će žene koje imaju neko osobno iskustvo nasilja od strane svog partnera (bilo fizičko, bilo ekonomsko) bolje prepoznavati što jest, a što nije ekonomsko nasilje, to no se nije potvrdilo. Naime, naši su podaci pokazali da je važnije općenito biti osviješten i informiran o nasilju da biste ga prepoznali, nego imati iskustvo na „vlastitoj koži“.
Odgoj o rodnoj ravnopravnosti treba početi rano
Koja su rješenja za ove probleme i postoje li mehanizmi i programi u Hrvatskoj za osnaživanje djevojčica i žena? Koliko je bitno kako odgajamo djevojčice u odnosu na dječake po pitanju sustava moći?
Sve počinje vrlo rano, u ranom djetinjstvu. Pogledajte igračke namijenjene djevojčicama u odnosu na igračke namijenjene dječacima. Dat ću vam i jedan vrlo osoban primjer. Naime, majka sam djevojčice koja je tijekom lockdowna imala drugi rođendan. S obzirom na to da su dućani u tom periodu većinom bili zatvoreni, tražila sam online na različitim web stranicama igračke kako bih joj naručila rođendanski poklon. Iako su razlike u tipu igračka za djevojčice i za dječake jasno vidljive i na policama trgovina, kad ih pretražujete online, to još više dolazi do izražaja jer obično postoje odvojene kategorije igračaka za dječake i za djevojčice pa prvo treba odabrati koju od njih želite pa tek onda možete pregledavati pojedine igrače. Igračke za djevojčice možemo u većoj mjeri karakterizirati kao nenasilne (npr. plišane životinje, lutke beba) od onih za dječake koje su mnogo nasilnije (npr. figurice superheroja koji se bore protiv zločinaca, roboti prikazani kako proizvode vatru i sl.), a postoji i posebna kategorija igara oponašanja koje su posebice rodno stereotipne, a djelomično i nasilne (za djevojčice su to kuhinje, posuđe, pegle, setovi za šminkanje, plastični nakit i sl., a za dječake je to često neki alat, motorna vozila, ali i različite vrste oružja – pištolji, puške itd.).
Osim kroz igru, takve instrukcije djeci često nesvjesno dajemo i u nekim svakodnevnim situacijama. Primjerice, jeste li ikada čuli (a možda i sami izgovorili) nešto poput: Fran, dečki ne plaču, pa nisi ti curica! ili Teo, puno papaj da budeš veliki i jak! ili Ema, nemoj lupati seku, curice se ne tuku! Sve to zvuči simpatično i nevino, koristimo takve i slične izjave da bismo „ugasili vatru“, tj. na brzinu riješili neko nepoželjno dječje ponašanje (plač, odbijanje hrane, udarac), ne razmišljajući puno o skrivenim značenjima koje te poruke nose i koje nesvjesno usađujemo našoj djeci. Upravo se u ovakvim i sličnim izjavama očituje od koga se očekuje kakva vrsta emocija i reakcija, a instrukcije vezane za nasilje samo su dio seta očekivanih rodnih uloga i ponašanja.
Instrukcije za korištenje nasilja nastavljaju se i u kasnijoj dobi kroz aktivnosti slobodnog vremena djece, mladih, ali i odraslih. Primjerice, mnogo se više dječaka i mladića bavi borilačkim sportovima nego djevojčica. Nadalje, filmska industrija, posebice Holywoodska, počiva na dva neizostavna lajtmotiva: nasilje i seks. Svi smo mi svakodnevno izloženi porukama koje mediji šalju o nasilju kao normaliziranom ponašanju. Koliko često vidite ubojstvo na malim ekranima? Ili tučnjavu, premlaćivanje, krvarenje… Zapitajte se tko su akteri tog nasilja – muškarci ili žene? Kojeg je spola ubojica u 95% epizoda kriminalističkih serija? Kojeg je spola superjunak, a kojeg zlikovac u blockbusteru kojeg ste zadnje gledali na televiziji? Uz neke iznimke u novije vrijeme, gotovo je uvijek riječ o muškarcima. To su također instrukcije za nasilje, i te poruke nam na nesvjesnoj razini učvršćuju već naučene rodne uloge – žene nisu nasilne, muškarci jesu.
Naravno da ćemo uvijek moći naći i suprotne primjere (kako u filmu, tako i u stvarnom životu), ali treba gledati cjelinu i ukupnu količinu jednih u odnosu na druge. Muškarci su u našoj kulturi nasilan, a žene nenasilan („nježniji“) spol. To su karakteristike koje se od svakog spola (svjesno ili nesvjesno) očekuju, toleriraju pa i nagrađuju. To je ono što kao društvo moramo promijeniti.
