Piše: Ružica Ljubičić
Rada Borić je jedna od najaktivnijih političarki koja se već desetljećima neumorno bori za puno ostvarivanje ženskih prava u Hrvatskoj. Aktivistkinja je suosnivačica brojnih ženskih udruga i inicijativa. Prema časopisu Forbes, jedna je od sedam najmoćnijih feministkinja na svijetu. Od srpnja 2020. Borić je saborska zastupnica u 10. sazivu Hrvatskoga sabora, trenutno s mandatom u mirovanju. Danas je zastupnica u Skupštini Grada Zagreba gdje je predsjednica Povjerenstva za ravnopravnost spolova i Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova. Diplomirala je hrvatski jezik i književnost i komparativnu književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, na kojemu je završila i poslijediplomski studij književnosti. Bila je dugogodišnja lektorica hrvatskoga jezika, književnosti i kulture na Sveučilištu u Helsinkiju i predavačica kulturne povijesti Balkana na istom sveučilištu. Kao Fulbrightova stipendistica predavala je i u SAD-u na Sveučilištu Indiana u Bloomingtonu (1983-1985). Autorica je prvog finsko-hrvatskog i hrvatsko-finskog rječnika (2007.) te ju je za promicanje dviju kultura odlikovala predsjednica Tarja Halonen Redom vitezova bijele ruže Finske. S Radom smo razgovarali o prednostima i preprekama na putu ka istinskoj ravnopravnosti spolova, njenom radu i angažmanu, najvećim uspjesima ali i poteškoćama. Dotaknule smo se teme rodno osjetljivog jezika kao i pitanja podrške muškaraca koji ignoriraju patrijarhalne standarde.
Kako biste ocijenili trenutno stanje u postizanju napredovanja u rodnoj ravnopravnosti u RH, koji su najveći napori i izazovi s kojima se treba suočiti i koga vidite kao glavne posrednice i posrednike (uz Vas) u procesu lobiranja za interes žena u Hrvatskoj?
Nažalost, trenutno stanje nije zadovoljavajuće. Dovoljno je pogledati statistiku i vidjeti, bilo da se radi o nasilju nad ženama, sudjelovanju žena u politici ili upravama poduzeća ili jazu u plaćama i posljedično mirovinama, da o rodnoj ravnopravnosti ne možemo govoriti. K tomu, ako znamo da Vlada već šest godina nije donijela temeljni dokument na koji ju obavezuje Zakon o ravnopravnosti spolova, a to je Nacionalna politika za ravnopravnost spolova ili da nije, iako ima odluku Ustavnog suda, donijela novi zakon kojim bi se regulirala reproduktivna prava žena vezano uz pravo na medicinski prekid trudnoće, možemo reći da ne postoji ni politička volja da se stanje mijenja. Za interese žena danas se zalažu brojne udruge i pojedinke, kao i poneki pojedinac – valja spomenuti Predraga Matića i njegovo zagovaranje ženskih prava u EU parlamentu, a na institucionalnoj razini interese žena i politike promiče pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić.
Koje su najveće prepreke, jesu li savladive i od kuda one dolaze?
Prepreke su brojne, utemeljene na patrijarhalnom odnosu moći, predrasudama i stereotipima, te nerazumijevanju ravnopravnosti kao temeljem demokracije – u brojnim EU dokumentima stoji da bez žena nema demokracije, pa bismo mogle reći da živimo u nedemokratskoj zemlji. Unatoč jačanju ultra-desnih „struja“ – stranaka i grupacija koje bi žene vratile u privatnu sferu, žene ne odustaju od svojih zahtjeva, ponajprije kako bi sačuvale već stečena prava ali i ostvarile svoje pune potencijale na svim poljima društvenog života.
Bili ste članica Odbora za ravnopravnost spolova u Hrvatskom saboru, kako biste ocijenili rad Marije Selak Raspudić, predsjednice Odbora?
Nije primjereno, iako smo, nažalost, naučili na drugačiju komunikaciju u politici, kritizirati rad predsjednice Odbora za ravnopravnost spolova, no predsjednica Odbora Marija Selak Raspudić se od prvoga dana ponaša ‘u muškom ključu’, tj. ne razumije da biti predsjednicom Odbora za ravnopravnost spolova znači dijeliti moć a ne biti ‘vlasnicom’ Odbora, onom koja samovoljno nameće program rada i teme Odbora, pri tom upravo marginalizirajući teme žena. Na sreću, u Saboru postoji i neformalna inicijativa zastupnica pripadnica različitih političkih opcija koje su pronašle zajednički jezik kada su u pitanju prava žena i zajednički često istupaju u njihovoj obrani.
Možete li objasniti kako se bira predsjednik/ca Odbora za ravnopravnost spolova u Hrvatskom saboru, tko o tome odlučuje, koliko traje mandat i koji su zadatci i ovlasti ovog položaja?
Članovi svih odbora, pa tako i predsjednici/e odbora, biraju se na početku svakog novog saziva Sabora, raspodjelom na temelju uspjeha na parlamentarnim izborima i sporazumom među svim strankama. Saborski klubovi oporbe, ovisno o broju zastupnika, nakon što vladajući ‘izaberu’ odbore koji ih zanimaju, međusobno „podijele“ i usuglašavaju određeni broj odbora kojima mogu predsjedati kao i broj članova/članica u tim odborima. Most je u takvoj raspodjeli odbora, u ‘kvoti’ koju je dobila oporba, izabrao Odbor za ravnopravnost spolova. Žao mi je što SDP nije pokazao interes za tim odborom, usudila bih se reći da se radilo o podcjenjivanju važnosti Odbora za ravnopravnost spolova, jer bih svakako voljela da je predsjednica toga odbora npr. Sabina Glasovac. Mandat traje koliko i saborski mandat, a ovlasti i zadaci propisani su Poslovnikom Sabora.
Koordinatorica kampanje u Hrvatskoj “Milijarda ustaje” Rada Borić i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić
Vaš neumorni angažman za prava žena traje desetljećima i u feminističkom aktivizmu i političkom djelovanju, uvijek ste se borili za prava obespravljenih žena, žena koje se nalaze na marginama zbog patrijarhata, što je Vas najaviše motiviralo da ne odustanete?
Vjerujem da se motivacija da se bavim pravima žena nije potrošila stoga što postoje brojna područja na kojima je diskriminacija vidljiva i opipljiva – svakodnevno. Ali, i brojne žene, inicijative i pokreti koji danas djeluju ohrabruju i jasno šalju poruku da nema odustajanja.
Je li bilo teških trenutaka u Vašoj političkoj karijeri, sabotaža i manipulacija i jeste li iz toga izašli snažniji?
Ne bih rekla da je bilo ‘teških trenutaka’, ali, bilo je otpora, bilo je osuda, bilo je medijskih hajki, sudskih procesa, seksističkih poruka i prijetnji. No, svi smo izloženi različitim oblicima nasilja, a ulaskom u politiku moramo naučiti kako se s njime nositi tako da nas ni ‘sabotaže ni manipulacije’ ne obeshrabre u borbi.
Vi ste dokazali da je moguće kombinirati politiku i aktivizam. Što mislite o participaciji vlastitih interesa u politici i mogućem sukobu istih s moralnom stranom, kako se u politici oduprijeti tome?
Ako sam dobro razumjela pitanje, za mene nema sukoba između vlastitih interesa i politike koju zagovaram, kao što ne pravim razliku ni između politike i aktivizma. Za mene je aktivizam politika, a najčešće politikom smatramo mainstream politiku. Aktivizam je strasna politika kako bi za feminizam rekla bell hooks, i tu sam u suglasju sama sa sobom i nemam moralnih dilema oko borbe za prava žena, manjina i mirovne politike.
Što biste izdvojili kao Vaš najveći uspjeh?
Bojim se da mi je nemoguće odgovoriti na to pitanje, jer je uspjeha bilo raznih, onih aktivnosti za koje sam dobivala nagrade ili odličja, pa bi se ti onda mogli računati uspjesima, ali za mene su i uspjesi oni koji pokazuju da se odlučnost i upornost isplati, kad se nakon godina rada unaprijedi barem dio prava žena ili njihov život. Uspjeh je npr. kad produciraš predstavu Vaginini monolozi sa ženama s invaliditetom kada žene po prvi puta govore o svojoj seksualnosti ili kad, a to se dogodilo po prvi puta u Saboru, tražiš da svi zastupnici i zastupnice ustanu i minutom šutnje odaju počast ubijenim ženama u Hrvatskoj.
Možete li izdvojiti žene iz međunarodne i domaće politike kojima se divite i od kojih bi mogli nešto naučiti?
‘Diviti se’ je malo prejaka riječ vezana uz žene u politici, a možda bih ju mogla upotrijebiti za žene iz prošlosti, kao npr. divim se hrabroj Rosi Parks ili Nadi Dimić koje su obilježile borbu za drukčiju politiku. Jednako tako i od žena od kojih sam učila i još uvijek učim. Popis bi bio velik – od nedavno preminule novinarke i feministkinje Vesne Kesić ili danas do ponajbolje hrvatske feminističke teoretičarke Biljane Kašić. Učim i od mnogih teoretičarki i aktivistica iz svijeta, s mnogima od njih sam i dugogodišnja prijateljica i bojim se da bih isticanjem poneke od njih nepravedno izostavile druge. Važno je reći da učim i od mladih aktivistkinja u Hrvatskoj, jer učenje mora biti i dijeljenje znanja i iskustva.
Foto: Rada Borić
Koliko je ženama potrebna podrška muškaraca u ostvarivanju ravnopravnosti i emancipacije, postoji li ta podrška i je li vidljiva od patrijarhata?
Ženama je potrebna uzajamna podrška i solidarnost. Dakako, potrebna je podrška i muškaraca, onih koji razumiju da je patrijarhat i njima na štetu.
Često ste pisali o rodno osjetljivom jeziku i njegovoj upotrebi, da je žena diskriminirana u jeziku kao odrednici identiteta. Upotrebljavaju li žene muški rod možda zbog moći utjecaja, kako biste objasnili upotrebu ženskog roda u kulturi, književnosti, javnom životu?
Jezik je muškog roda i kao takav petrificirao je patrijarhalne odnose, prepun je seksizama i stereotipa. No, čini se da je posljednjih tridesetak godina, barem što se tiče imenovanja ženskih poslova, u Hrvatskoj rodno osjetljiv jezik zaživio u javnoj upotrebi. Više nitko ne propituje ‘lovkinju’ u popularnom kvizu (iako ju je sada kao neprihvatljivu podcrtao računalni program!). Mislim da žene koriste muški rod ‘iz naučenog’, a sve više žena danas insistiraju da ih se ‘imenuje’ rodno. Nećemo nužno postati ravnopravnije ako nas se bude imenovalo kirurginjom ili pilotkinjom, ali će odmah biti jasno da smo osvojile područja u kojima nas ‘do jučer’ nije bilo.
Što biste poručili čitateljima i čitateljicama našeg portala?
Želim istaknuti da doprinos ravnopravnosti spolova osim ženskih udruga i inicijativa zahvaljujemo i književnom i umjetničkom stvaralaštvu i praksama, tako da Sanja Iveković ima danas brojne nasljednice, ali i medijskim platformama, portalima kao Voxfeminae, reci.hr, ili, dakako i Žene i mediji, posebnim ženskim radio programima, kao Ko’ žena s Korčule, ili podcastima kao Doručak na travi. Samo zajedničkom borbom ravnopravnost ima budućnost.
