Razgovarala: Bojana Guberac
„Hoću li ja za godinu dana biti dizajnerica, kostimografkinja ili pjevačica, ja to u ovom trenutku ne znam jer ću ja sljedeće godine biti neka druga osoba. Zato nikad ne radim velike planove i ne plašim se budućnosti. Živim dan po dan“, neopterećeno, kroz smijeh nam govori naša svjetski priznata dizajnerica Matija Vuica koja ove godine obilježava 40 godina modne karijere, što je ujedno bio i povod za razgovor.
Zapravo, njezina oda dosadašnjem radu traje cijelu godinu kroz projekt „Nomadica“, a radi se o modnoj turneji koja visoku modu pred gledatelje stavlja na neočekivanim mjestima. Neočekivanim kao što je i pandemija koronavirusa koja Vuicu nije izbacila iz kolosijeka kao mnoge što zasigurno duguje vjerovanju da treba raditi samo ono što voliš, a to podrazumijeva konstantne izlaske iz zone komfora. Tako je, uostalom, i došla od Metkovića do Hollywooda.
Uz brojne projekte, započete i zamišljene, odnedavno se našla i u ulozi radijske voditeljice pa tako u sklopu Drugog programa Hrvatskog radija vodi modnu emisiju naziva „U ogledalu s Matijom Vuicom.“
S Matijom smo dugo razgovarale. Njezin neposredan i topao karakter podsjetio nas je da sve stvarne ljudske veličine čine da se ljudi s kojima se susreću osjećaju upravo takvima – velikima.
Nedavno ste obilježili 40 godina karijere. Što se promijenilo, što je ostalo isto, a što Vas je na tom putu najviše iznenadilo i izgradilo?
Kroz cijelu ovu godinu obilježavam tih 40 godina jer je sve, zapravo, započelo na Badnjak 81. godine, tako da će sve ove moje turneje – Trogir, Šolta, ušće Neretve – završiti jednom zagrebačkom pričom. A što se promijenilo? Puno toga. Prije svega, ja sam se promijenila, što je normalno. Promijenio se način života i pogled na svijet, ljudi i okolina su me mijenjali. Kao i mogućnost da mogu putovati i nabavljati nove i bolje materijale te usavršavati zanat. Sve me je to dovelo do ovoga gdje sam danas. Na samim tim početcima zagrebački Hrelić mi je bio prozor u svijet, prvi concept store u koji sam ikada ušla i sve što sam tamo nalazila ranih 80-ih mi je omogućilo da se razvijam i ostanem na toj trasi sve do danas. Tamo sam nalazila materijale, haljine, čipke, brokate i prekrajala u neku svoju modu. Rekla bih da sam tada više bila stilist i da sam više naginjala uličnoj modi. Kada gledam stare fotografije, primjećujem vrlo zanimljive kombinacije. A tako smo svi tih godina i izgledali. Mi koji smo izlazili u Zvečku i Kavkaz čudesno smo bili odjeveni. Nosili smo umetke za kosu, duge trepavice. Imali smo neobične kreacije. To me strašno ispunjavalo. Tako da zaključim, moj susret s modom, ako o modi govorimo, a i sa Zagrebom je počeo s Hrelićem.
Kada ste već spomenuli Hrelić, čini mi se da se kod nas nekako i dalje zazire od Hrelića i second hand dućana kao da se radi o prljavoj odjeći. Kako gledate na to?
Zaziru, iako manje zahvaljujući tome što nas nekoliko stalno spominje Hrelić. Iako, valja reći, da Hrelić nije danas ono što je bio nekad kada si imao izbor kupiti kvalitetne materijale jer su zagrebačke dame donosile odjeću. Tamo sam kupila svoj prvi kaput. Mali krzneni od zeca. Za mene je uvijek spoj nečeg starinskog s modernim u modi, pa i u namještaju na kraju krajeva, bio viša instanca estetike i stilizacije. I zato pozdravljam sve one koji znaju kombinirati retro odjeću s modernom i trendi. Tek tada možemo reći – ta osoba ima stil. Jer najlakše je kupiti nešto što je već složeno u izlogu, pogotovo ako imaš novaca, ali to nije stil. Nikad nisam zazirala od polovnih stvari, odjeće, namještaja. Dapače, tih godinama sam govorila kako mi je drago što imam priliku kupiti nešto u što je već utkana ljubav, a ja donesem svoj touch i ljubav što se onda i vidi kada to netko nosi.
Odete li danas u second hand dućane?
Second hand dućane volim. Išla sam nekad „stopom“ po svijetu da ih pronađem. I danas kada odem u London posjetim Camden market. Išla sam u Beč, München. Problem je što se to i vani i kod nas komercijaliziralo pa sad svugdje vidiš novu odjeću. Manje je retro stvari. To je sad sasvim jedna druga priča.
Kada već govorimo o second hand dućanima, oni se danas ne spominju samo po pitanju stila već i zbog održive mode. Čitamo u zadnje vrijeme kako je modna, odnosno tekstila industrija drugi najveći zagađivač u svijetu. Jeste li se prilagodili tom problemu?
Mogu reći da sam među prvima koji su reciklirali modu. To sam to radila od samog početka. I dan danas haljine koje su bile kolekcija prošle godine prekrajam i pretvaram u neku novu priču. Ništa ne bacam. Sve što sam kupila 80-ih imam i danas.
Onda se može reći da ste pionirka održive mode pa zasigurno pozdravljate ideju održive mode..
Svakako pozdravljam. Ono što nam se danas događa s ekologijom je grozno, a to je zbog toga što se trendovi tako brzo mijenjaju i proizvodi se ogromna količina smeća. I mi u Hrvatskoj smo upali u tu priču koju nam prodaju, a kod nas je još gore jer nam dostavljaju drugu kategoriju odjeće koja se ne proda u velikim gradovima. Ta odjeća je vrlo loše kvalitete, obučeš ju dva puta, staviš u mašinu i nakon toga ju možeš baciti. Zbog toga se uvijek isplati kupiti nešto malo skuplje što će ipak duže trajati.
Je li skuplje nužno i kvalitetnije? I kako danas prepoznati kvalitetnu odjeću?
Nije nužno kvalitetnije, ali cijena mora podupirati kvalitetu. Ako ste kupili haljinu kod mene ili kod nekog drugog hrvatskog dizajnera, ili svjetskog, torbu koja se oštetila vi ju imate pravo donijeti na popravak. Ako ste kupili haljinu u H&M-u, obukli ju dva puta, a treći put se raspala nitko vam je više neće uzeti natrag. Kada nešto više platiš, onda imaš i garanciju da će ti se to i popraviti ili zamijeniti. Ima s druge strane proizvođača koji imaju povoljnije cijene, ali ipak drže do svoje kvalitete. Isto vam je, primjerice, s restoranima. Ako se koriste kvalitetne namirnice i uloži se više u obrok, naravno da ćete ga platiti skuplje. Problem je novac, naravno. Neka žena će kupiti sintetiku za 500 kuna koja će trajati jednu sezonu jer nema 3000 kuna za platiti kvalitetnu haljinu koja će trajati barem pet sezona i tu priča staje. Time se onda stvara podrška toj masovnoj proizvodnji i kupovini, a trendovi se mijenjaju na mjesečnoj bazi. Rekla bih da se sad i češće mijenjaju. Ako smo nešto kupili prošli tjedan, to već sljedeći tjedan možda neće biti u modi pa svejedno mnogi uporno kupuju. I ja volim kupovati, daleko od toga, a i želim pružiti podršku drugim dizajnerima. Ali nikad neću reći ljudima što moraju nositi ove sezone. Nosi se ono što ti dobro stoji, zaboga.
Jesu li ljudi u toj navali konzumerizma izgubili autentičnost?
Jesu. Apsolutno. Ono što vidimo na cesti u Zagrebu je previše uniformizma pa se moram podsjetiti na 80-te kada smo svi bili toliko različiti. Imali smo svoj stil i stav, bili smo modno osviješteni. A modna osviještenost je termin koji se treba objasniti – to znači da ne moraš kupovati ono što vidiš u izlogu, nego izgraditi svoj stil, a ne robovati modnim trendovima. Nije važno hoćeš li prepraviti majčinu haljinu ili ćeš obući čizme koje su bile in prošle sezone, a uzet ćeš samo detalj iz ove. Hvala Bogu, postoje modni fotografi koji “love“ cure koje imaju svoj stil. Ali daleko je to od onoga kako bi to trebalo biti. Zaista smo preuniformirani, a uniformiranost briše karaktere, zato uniforme i postoje.
Tome su sigurno doprinijele društvene mreže. Klan Kardashian..
Kada mi netko dođe s fotografijom haljine koju je nosila neka od Kardashianki kažem da ja to uopće neću gledati. To se „fotošopira“ do te mjere da neke žene vjeruju da može postojati haljina bez šava. Vidljiva je apsolutna zaluđenost društvenim mrežama, posebice kod mlađe generacije i nažalost imaju za uzore krive ljude. Današnjim roditeljima, a i onima koji će tek postati roditelji neće biti lako jer ne mogu djeci priuštiti sve što djeca vide na društvenim mrežama. Danas vidimo tu pretjeranost u svemu zbog čega su se i pojavili trendovi koji poručuju da se fotografiramo takvi kakvi jesmo. To mi se sviđa. Pratim Rumer Willis s obzirom na to da je i nosila moje haljine, i ona je cijelu ovu korona priču ispratila i stekla puno više followera nego što ih je prije imala, upravo „fotkajući“ se nenašminkana, pokazivajući kako izgleda u donjem rublju. Obožavaju je jer se razgolitila i razotkrila tu opčinjenost modom i „fotošopiranjem“. Hoće li se stvari mijenjati na bolje? Vjerujem da hoće jer vidim da se žene polako vraćaju u neka prirodnija stanja. Stanja u kojima kažemo: žene smo, imamo menstruaciju, imamo trbuh, rastu nam dlake, menopauzu. Ali takve smo kakve smo i svaka sljedeća koja se rodi isto će prolaziti.
Četrdeset godina modnog i glazbenog stvaralaštva Matije Vuice obilježeno je u lipnju 2021. u Trogiru. Osim kao modna kreatorica, Vuica se suradnjom s nekolicinom domaćih i stranih kazališnih redatelja ostvarila i kao kostimografkinja.
Što je za Vas moda nakon svih ovih godina? Kako ste na modu prije gledali, a kako sad?
Za mene je moda uvijek bila zadatak da ženu usrećim tako da se ona lijepo osjeća. I punija i mršava, i visoka i niska. Moda je igra i kombinacija svega, ali priznajem da o tome nisam razmišljala na samom početku. Zapravo, nisam bila sigurna hoću li se uopće baviti s tim. Ali ušla sam sa srcem u cijelu priču i kroz igru koju i danas igram – i danas igram poker, što se mode tiče – radim samo ono što volim. Moda je način na koji čovjek funkcionira s ljudima oko sebe. To ne znači da mora imati najnovije na sebi ili najskuplje, ali mi otkrivamo tko smo kroz ono što nosimo, a to je moda. Žene se često zapostave i nalaze opravdanje u tome da se nema novaca, da puno vremena troše na djecu. Istina je to sve, ali žena mora za sebe naći vremena, mora izdvojiti taj sat ili dva jer ona je planer, organizator i nitko joj neće pokloniti slobodno vrijeme ako ga sama sebi ne pokloni. Uostalom, čak i kada mislimo da nas moda ne zanima nije tako jer prvo što napravimo ujutro prije nego što izađemo jest odabir što ćemo taj dan odjenuti. Htjeli mi to ili ne, moda je dio naše svakodnevice i važna je. Ako si zadovoljna sa sobom, zračit ćeš svugdje, a nema ništa ljepše od zadovoljne žene.
Kada govorimo o našoj modnoj sceni možemo li govoriti o glamuru?
Zgodno je to pitanje. Mi možemo u pojedinim situacijama govoriti o glamuru i ima blistavih iskoraka u tom smislu, ali ne možemo reći imamo glamuroznu scenu. U smislu da sad kažemo da imamo na godišnjoj razini pet revija koje su samo glamurozne, što je i razumljivo, jer mi nemamo kome prodavati takve haljine, a i nemamo dovoljno prostora gdje možemo nositi takve haljine. Ali nije samo to. Izgubio se običaj lijepog odijevanja. Rekla bih u potpunosti. Kada sam došla u Zagreb oduševljavale su me stare zagrebačke dame koje su hodale sa šeširima, sređene. Ima ih još takvih. Kada sam prvi put otišla u zagrebačko kazalište žene su nosile toalete, bile su sređene. Izgubio se običaj.
Možemo danas ljude u kazalištu vidjeti u trapericama. Kako gledate na to?
Smatram da je to nepoštivanje događaja na koji ideš, ljudi koji su te pozvali ili ako si kupio ulaznicu same predstave u koju je uložen trud, novac i znoj glumaca da bi oni tebi donijeli nešto, a ti si došao kao da ideš na plac. S negodovanjem gledam na to i često to spominjem. Uvela bih dress code.
Kada ideš pred premijera sigurno nećeš doći u trenirci..
Kužiš? A pred glumca hoćeš. Treba poštivati kulturu na jednaki način.
Pojedine žene bi rekle da je ovo što Vi govorite indoktrinacija patrijarhatom, da je ženama nametnuto da moraju biti sređene.
Ne bih se složila, rekla bih da je ovo o čemu govorimo ipak stvar kulture. Moja je majka i kao starica s minimalnom mirovinom, a pričam o prošlom stoljeću, imala posebnu odjeću za crkvu, posebnu za ići u „spizu“ ili kod sestre na kavu, uvijek uredno ošišana i počešljana, a nitko joj to nije nametnuo.
Jedna ste od rijetkih naših dizajnerica koja se „probila“ a svjetsku scenu. Jeste li se tome nadali? Kako je uopće do toga došlo?
Nadovezat ću se na pitanje otprije. To je zato jer oduvijek radim glamurozne haljine. Ne prezam od toga da uložim više u dobar materijal koji ću „složiti“ po svome. Na tom putu sam bila od početka i nekako, usuđujem se reći, posljednjih 15 godina sam gradila taj glamurozni look. Svaku haljinu ću napraviti maksimalno glamurozno i to su prepoznali ljudi u svijetu. Nije mi to više „frka“ reći. Imala sam reviju na partyju nagrade Oscar, moje haljine su se nosile na crvenom tepihu i u Veneciji, Berlinu. Mediji su me prepoznali, važno je da vas potpišu i da se zna tko je dizajner koji je napravio haljinu. Nakon Venecijanskog festivala, moja žuta haljina pojavila se svugdje među top 10. Glumica Zrinka Cvitešić je mnogo puta bila proglašena najbolje odjevenom dok je nosila moje haljine. Meni ne treba više od toga, ne trebam prodati stotine haljina jer ja ni nemam takvu proizvodnju. Nakon svega mogu reći da moje haljine idu uz bok haljinama svjetskih dizajnera. Pa iako sam postigla puno, moram reći da ne živim na lovorikama. To se sve dogodilo i prošlo je, sada imam druge zadatke i želje.
Kako ste se snašli u pandemijskoj krizi?
Lijepo. Taj period mi je pomogao da malo „stanem na loptu“ jer sam inače radoholičar. Poslovno je bio status quo za sve pa tako i za mene. Prihvatila sam to normalno, nisam se opterećivala mišlju da će sve ovo zauvijek trajati. Čudno je reći, ali na neki način sam uživala. Nisam se bojala, kao što se ni danas ne bojim ničega. Pametno sam poslovala prijašnjih godina i mogle smo preživjeti tih godinu dana. Nisam nikoga otpustila, počele smo raditi čim se dozvolilo. Nije se ništa prodavalo, ali kada se počelo prodavati imale smo pun dućan. Atelje je bio krcat haljinama. I mogla sam krenuti na turneju, posjećivala sam gradove, radila revije. U tišini. Nitko nije znao dok nisam objavila.
Otkud crpite inspiraciju?
Duboko vjerujem da je sve zapisano u univerzumu i da svi umjetnici imaju mogućnost spojiti se na tu slamku s kozmosom i crpiti inspiraciju.
Tesla je govorio da se radi o izvoru..
Ja kažem slamčica, na koju se spojim i kanaliziram. Nema tu nikakve mistike. Duboko vjerujem da je to tako.
Mislite da to svi mogu ili samo kreativci?
Mislim da to svi mogu, samo što ljudi trebaju osvijestiti to u sebi. Zašto se mnogi talentirani ljudi nisu realizirali? Jer nisu osvijestili da mogu.
Kako do toga?
Vježbom. Ili vam može netko pomoći. Sigurna sam da svatko tko želi nešto ostvariti on to i može, kad tad. Nije važno je li to u 15-oj godini, 50-oj ili 70-oj. U svima nama „čuči“ neki talent, ali trebaš biti predan i vjerovati u sebe, silno vjerovati. Sve je do nas.
Kažete da se može uspjeti u bilo kojoj godini života. Kako ostati dosljedan sebi i biti strpljiv kada nas svakodnevno bombardiraju s porukom da svaki dan moraš biti uspješan?
Možda je moja mašta puno više radila jer je moj prozor u svijet bio skučen i oslanjala sam se na sebe, svoje prijatelje i nešto malo informacija koje sam dobivala. Morala sam upregnuti jako puno i biti strpljiva i uporna na tom putu. Danas svi žele nešto preko noći. Danas su mediji omogućili da možeš biti zvijezda za 15 minuta, ali sutra možda više nisi pa si onda nesretan. Trebamo se svi vratiti sebi. Obožavam društvene mreže jer su mi omogućile da na najlakši način prezentiram ono što ja radim na način kako ja to želim, ali nisam ovisnik o tome. Ne smijemo biti ovisnici, trebamo izgraditi svoj svijet. Ne treba čovjek puno razmišljati što će biti, ali treba željeti svaki dan više i bolje. Treba maštati. Ali treba i raditi, meni ništa nije bilo teško.
Matija Vuica u svom atelieru na Trgu bana Josipa Jelačića 2 u Zagrebu
Modnim svijetom i dalje dominiraju muškarci. Zašto je to tako?
Tko su muškarci? Tko su žene? Mislim da to danas nije važno uopće zato što smo prihvatili i trans i gej ljude. Ne treba onda danas pričati je li dizajnerica Donatella Versace ili je Galliano, ili su Elfsi, Envy room ili Matija Vuica ili Boudoir. To je li muškarac ili žena dizajner stvarno više nije važno i ne vidim dominaciju. Važan je rad i to da si u konkurenciji, ali sa samim sobom. Vjerujem da su možda muškarci više željeli biti u toj branši nego što su neke žene.
Radi li se tu onda o poslovnoj agilnosti žena?
Možda se muškarci više druže, možda su manje zavidni. Više se podržavaju i zato ih više ima. Znamo da je žena ženi najveći vuk, a isto tako znamo da kada dobijemo podršku i kompliment od žene, da je to nešto najveće što možemo dobiti. Ne možemo kriviti muškarce zato što njih više ima u modnom svijetu. To je samo do nas. Nije nikad bilo do njih. Ne mislim da nužno treba više žena biti jer se radi o modi jer imamo vrhunske dizajnere ženskih kolekcija. Ali zapravo ne dijelim modu na mušku i žensku, odnosno na onu koju rade muškarci ili koju rade žene. Mnoge najženstvenije haljine proizašle su upravo od muških dizajnera.
Kako gledate na to da će i najpametnija žena u medijima prvo biti prikazana kroz izgled?
Neka. Meni to ne smeta. I toga će uvijek biti. Nećemo nikad uspjeti pobjeći od toga bez obzira jesmo li izumiteljice ili poslovne žene koje dobivaju svjetska priznanja. Opet će prvo komentirati naš izgled, a onda karijeru. Svjesna sam toga, ali mislim da se s tim treba pomiriti jer ne vjerujem da to možemo promijeniti. Ne vidim da je loše ako je žena maksimalno sređena, a pametna, u štiklama i koktel haljini drži predavanje o najnovijim dostignućima u fizici..
Kako gledate na ženstvenost?
Ne radi se samo o odjeći, to definitivno, ali mislim da se radi o osviještenosti svoje ženstvenosti. U svakom slučaju ne radi se o podjeli na žene u sakoima i žene u haljinama. To nikako, ali radi se o podjeli na žene koje se tako osjećaju i one koje ne. Ženstvenost nije pojam koji se definira, to je nama ženama dano rođenjem. Treba to osvijestiti. Nije važno onda nosiš li haljinu ili sako. Iako ja preferiram haljine jer cijeli život radim haljine. Važno je nositi ono u čemu se najbolje osjećaš. Kada kažeš – ovo sam ja i najbolje se osjećam u tome. I tu je kraj cijele priče. Nema drugog pravila.
Hajmo za kraj o obilježavanju četrdeset godina karijere. Što možemo očekivati do kraja godine?
Negdje oko Božića planiram veliki event. Pokušat ću okupiti svoj bend, makar simbolički. Voljela bih napraviti event humanitarnog karaktera koji sam sebi obećala još prošle godine. Sudjelovat će žene s kojima surađujem sve ove godine. Ne želim govoriti za koji cilj, jer još ne znamo što će biti do kraja godine. Ali nekako ću ja to uspjeti. A onda se počinjem pripremati za proljetnu kolekciju. Očekujem da ćemo se svi pokrenuti i shvatiti da ovo što nam se događa je dio našeg života. Ne treba se s time miriti, nego nastaviti živjeti punim plućima, najbolje što možemo. Što nam drugo preostaje?
