Jedanaest godina nakon donošenja Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu, osobe koje su preživjele ratno seksualno nasilje i dalje se suočavaju s brojnim preprekama u ostvarivanju svojih prava. Nedovoljna informiranost, nedostatak institucionalne podrške i senzibiliziranosti, dugotrajni postupci te nedostupnost počinitelja samo su neki od problema na koje su upozorile sudionice i sudionici okruglog stola u organizaciji Centra za žene žrtve rata – ROSA.
Ključno pitanje rasprave bilo je koliko je Zakon odgovorio na stvarne potrebe preživjelih i što je potrebno promijeniti kako bi zajamčena prava bila dostupna i ostvariva u praksi.
Na okruglom stolu „Ostvarivanje prava žrtava seksualnog nasilja u ratu: Jesu li prava i pravda zaživjeli u praksi?“ razgovaralo se o dosadašnjoj provedbi Zakona, preprekama s kojima se preživjele osobe suočavaju te odgovornosti institucija za osiguravanje djelotvornije zaštite i podrške.
Raspravu je moderirala profesorica Zlata Đurđević, a okupila je sutkinje Ustavnog suda, Visokog kaznenog suda i Upravnog suda, profesorice Pravnog fakulteta, odvjetnice koje zastupaju žrtve, te predstavnice i predstavnike državnih institucija, Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i organizacija civilnog društva. Od pet pozvanih ministarstava odazvali su se predstavnici Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije te Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Pozivu se nisu odazvali Ministarstvo hrvatskih branitelja, nadležno za provedbu Zakona, Ministarstvo zdravstva te Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.
Otvarajući raspravu, Nela Pamuković iz Centra za žene žrtve rata – ROSA izdvojila je pet ključnih pitanja koja zahtijevaju odgovor nadležnih institucija. Upozorila je da se visina mjesečnih naknada za žrtve ratnog seksualnog nasilja nije mijenjala od donošenja Zakona. Naglasila je i nedovoljnu informiranost preživjelih o zakonskim pravima, navodeći da se Centru i danas javljaju žene koje tek nakon više desetljeća doznaju da mogu podnijeti zahtjev za priznavanje statusa žrtve. Nakon radijske kampanje provedene ove godine javilo se sedam novih žena. Kao preostala ključna pitanja izdvojila je potrebu za senzibilnijim pristupom institucija osobama koje često prvi put nakon trideset i više godina govore o proživljenom nasilju, prava djece rođene kao posljedica ratnog seksualnog nasilja te potrebu sustavnog praćenja i evaluacije provedbe Zakona. Podsjetila je da je njegovo donošenje bilo važan društveni iskorak, ali da je potrebno utvrditi što je doista omogućio preživjelima, koje prepreke i dalje postoje te što treba mijenjati.
Mirjana Mizdrak Mišanović iz Udruge žena Vukovar istaknula je posebnu važnost ove teme za područja koja su bila izravno pogođena ratom, naglasivši potrebu da se iskustva osoba koje su preživjele ratno seksualno nasilje prepoznaju i uvaže u radu institucija.
Prvi dio rasprave bio je posvećen potrebama preživjelih i dostupnosti podrške, dok je u nastavku naglasak stavljen na sudsku praksu, kazneni progon počinitelja i institucionalnu perspektivu.
Psihologinja Anita Lauri Korajlija upozorila je da se, umjesto pitanja zašto žrtve o proživljenom nasilju nisu govorile više od tri desetljeća, moramo zapitati što se s njima događalo tijekom tog razdoblja te gdje su stručnjaci i institucije propustili pružiti potrebnu podršku. Naglasila je važnost pristupa koji uvažava traumu i dostojanstvo preživjelih, kao i dosljednog ostvarivanja zakonskog prava na osobu od povjerenja, čija je prisutnost iznimno važna tijekom postupaka.
Psihologinja Marijana Senjak govorila je o djeci rođenoj kao posljedica ratnog silovanja, upozorivši da je riječ o skupini čija su iskustva i potrebe i dalje nedovoljno prepoznati, ne samo u institucionalnom sustavu nego i u društvu u cjelini. Istaknula je potrebu da se njihova prava i položaj uključe u raspravu o posljedicama ratnog seksualnog nasilja i odgovornosti društva prema preživjelima.
Odvjetnica Višnja Mišin iz Vinkovaca predstavila je iskustva iz pravne prakse, osvrnuvši se na jedan od prvih slučajeva ostvarivanja prava žrtava ratnog seksualnog nasilja. Njezino izlaganje pružilo je uvid u konkretne postupke s kojima se preživjele osobe susreću pri traženju pravne zaštite. Istaknula je trajne posljedice po preživjele ukoliko institucije nisu na vrijeme pružile potrebnu pomoć.
Foto: Centar za žene žrtve rata – ROSA
U dijelu rasprave posvećenom institucionalnoj praksi posebno je istaknut raskorak između prava zajamčenih Zakonom i mogućnosti njihova stvarnog ostvarivanja.
Marija Ana Jelavić, odvjetnica iz odvjetničkog društva Jelavić i partneri koje u suradnji s Centrom za žene žrtve rata – ROSA zastupa žrtve u postupcima na Upravnom sudu, naglasila je da se učinkovitost Zakona ne može mjeriti samo postojanjem propisanih prava, nego prije svega mogućnošću da ih osobe kojima su namijenjena doista ostvare. Kroz prikaz tri primjera iz prakse istaknula je da svrha Zakona ne smije biti samo formalno priznavanje prava, nego njihova djelotvorna provedba, bez nepotrebnih i pretjerano formalističkih prepreka.
Sutkinja Ustavnog suda Sanja Bezbradica Jelavić predstavila je ustavnosudsku praksu u predmetima koji se odnose na ostvarivanje prava žrtava ratnog seksualnog nasilja. Navela je da je podneseno ukupno sedam ustavnih tužbi, od kojih su četiri usvojene, a tri odbijene. Šest tužbi podnijele su žene, a jednu muškarac.
Sutkinja Visokog kaznenog suda Ljiljana Stipišić osvrnula se na kaznenopravni okvir i sudsku praksu, posebno istaknuvši značaj presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 2019. godine, u kojoj je silovanje izričito prepoznato kao oblik ratnog zločina, a ne kao „obično“ kazneno djelo. Upozorila je da se položaj žrtve u kaznenim postupcima često zanemaruje te da ni suci nemaju uvijek odgovarajuću stručnu i institucionalnu podršku.
Sutkinja Upravnog suda u Zagrebu Tamara Bogdanović predstavila je upravnosudsku praksu u postupcima ostvarivanja prava prema Zakonu, navodeći da je pred tim sudom vođeno tek dvadesetak predmeta. Izdvojila je nekoliko sudskih odluka, među kojima i predmet muškarca koji je preživio seksualno nasilje, u kojem se kao značajan problem pokazalo pronalaženje stručnjaka spremnih provesti potrebna vještačenja. Upozorila je na teškoće u utvrđivanju vjerodostojnosti iskaza, nedovoljnu informiranost o Zakonu te potrebu za snažnijom institucionalnom podrškom osobama koje pokreću postupke.
Maja Munivrana, redovita profesorica na Katedri za kazneno pravo Pravnog fakulteta, govorila je o kaznenom progonu počinitelja i pravu žrtava na naknadu štete, upozorivši na razmjerno niske kazne i dugogodišnje zanemarivanje seksualnog nasilja kao ratnog zločina. Posebno je problematizirala smanjenje minimalne propisane kazne za silovanje kao oblik ratnog zločina s pet na tri godine, ocijenivši da se time šalje pogrešna poruka o težini tog zločina. Istaknula je i potrebu preispitivanja prepreka u ostvarivanju prava, nedostatak simboličkih reparacija, programa osnaživanja žrtava i mjera kojima bi se jamčilo neponavljanje nasilja.
Romana Kuzmanić Oluić, iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova, osvrnula se na aktualne inicijative u međunarodnom pravu, posebno na nastojanja da se rodni apartheid prepozna kao zločin protiv čovječnosti. Naglasila je važnost međunarodnih inicijativa usmjerenih na jačanje odgovornosti za sustavno nasilje i diskriminaciju žena te daljnji razvoj međunarodnopravnih mehanizama zaštite.
Predstavnik Državnog odvjetništva Republike Hrvatske Miroslav Dasović iznio je podatke o kaznenom progonu ratnog seksualnog nasilja, navodeći 246 žrtava obuhvaćenih predmetima, 11 pravomoćnih odluka te 40 nepravomoćnih. Kao jedan od najvećih problema u procesuiranju počinitelja izdvojio je njihovu nedostupnost, a u raspravi su otvorena i pitanja suđenja u odsutnosti, dugotrajnosti postupaka te primjerenosti zakonom propisanih kazni za ovako teška kaznena djela.
Nikica Hamer Vidmar, voditeljica Službe za podršku žrtvama i svjedocima u Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, govorila je o važnosti primjerene komunikacije sa žrtvama, obazrivog postupanja i dostupnosti sustava podrške. Upozoreno je i na posebno težak položaj osoba koje u svojim lokalnim zajednicama i dalje susreću počinitelje ratnih zločina, što dodatno produbljuje osjećaj nesigurnosti i nepovjerenja u institucije.
Rasprava je pokazala da, unatoč važnosti donošenja Zakona, i dalje postoje prepreke u njegovoj provedbi. Iako se prilikom njegova usvajanja procjenjivalo da postoji približno dvije tisuće potencijalnih žrtava, broj osoba kojima je priznat status znatno je manji. Stigma, strah od ponovne traumatizacije i nepovjerenje u institucije i dalje otežavaju ostvarivanje prava, dok posljedice ratnog seksualnog nasilja utječu i na obiteljske odnose i sljedeće generacije.
Istaknuta je potreba za dodatnom edukacijom stručnjaka i članova nadležnih povjerenstava, osiguravanjem stručne podrške te dosljednom primjenom prava na osobu od povjerenja. Postupci moraju uvažavati dostojanstvo preživjelih i spriječiti njihovu dodatnu traumatizaciju.
Centar za žene žrtve rata – ROSA smatra da je potrebno sustavno evaluirati provedbu Zakona i unaprijediti ga u skladu s potrebama preživjelih, ukloniti administrativne i institucionalne prepreke te osigurati dostupnu pravnu i psihološku podršku. Odgovornost za ostvarivanje prava mora biti na institucijama, a ne na žrtvama.
Zaključke i preporuke s okruglog stola Centar za žene žrtve rata – ROSA naknadno će dostaviti nadležnim ministarstvima i institucijama, s ciljem unapređenja provedbe Zakona i sustava podrške preživjelima.
Pravo na pravdu, priznanje i dostojanstvo ne smije ostati samo zakonsko obećanje, nego mora biti ostvarivo osobama kojima je Zakon namijenjen.
Izvor: Priopćenje / Centar za žene žrtve rata – ROSA
