Nada Žiljak: Ja ne mogu napraviti tužnu sliku. Moje slikarstvo je moja duša.

Razgovarala: Antonija Dujmović

Slikarski opus Nade Žiljak važan je dio hrvatske likovne baštine. Iza ove istaknute umjetnice šest je desetljeća stvaralačkog kontinuiteta, velik i raznovrstan opus koji obuhvaća slikarstvo, crtež, grafiku i ilustraciju te čak 80 samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu – od Pariza, Londona, Budimpešte Graza, Kijeva i Sarajeva do dalekih Kuala Lumpura, Taipeija i Kaira. Aktualna retrospektivna izložba u Galeriji Klovićevi dvori, u sklopu ciklusa Moderni klasici, pružila je rijetku priliku za sagledavanjem njezina cjelokupnog umjetničkog puta – od ranih radova do InfraredArta, istraživanja na sjecištu umjetnosti, eksperimenta i tehnologije koje ju je učinilo jedinstvenom na međunarodnoj umjetničkoj sceni. O umjetnosti koja traje šest desetljeća i životu jedne slikarske duše, razgovarale smo s Nadom Žiljak.

Retrospektiva je prilika za sagledavanjem cjelokupnog vlastitog rada, može li slikar doživjeti svoj opus iz pozicije promatrača?

Meni je to bio izazov. Vidjeti sebe u tom razdoblju. Na neke slike sam zaboravila, dvije čak nisam niti prepoznala. Prošlo je šezdeset godina, ne možete pamtiti sve. Imala sam problem i naći neke slike, nažalost, najvažniju nikada nisam pronašla jer su svi koji su nešto znali o njoj pokojni. Doživljaj kada uđete i vidite sebe, poseban je. Uhvatila me je i sentimentalnost, jer sam vidjela sebe u razvoju, a moj razvoj je bio kontinuitet. Sretna sam što sam postepeno sazrijevala i da se to vidi na ovoj izložbi.

Je li Vas neko djelo posebno osvojilo, probudilo neke emocije?

Vidjela sam neke slike koje sam poklanjala. Posebno me dojmila jedna koju sam slikala na Pagu i dok sam ju slikala u posjet mi je došla moja prijateljica. Bila je toliko oduševljena slikom da sam joj je taj čas, dok je bila još mokra, poklonila. Prošlo je od tada 50-ak godina i evo ta slika se pojavila na izložbi. Ponovni susret s tom slikom bio mi je posebno uzbuđenje. Inače, svaka slika izaziva drugačiji osjećaj, taj osjećaj saznanja da ste zadovolji s onim što ste napravili. Ne osjećam se da sam puno ostarjela jer moje ideje nisu još presušile, i mislim da ću, ako me posluži zdravlje, još puno raditi.

U pripremi ove izložbe sudjelovali su članovi Vaše obitelji. Kako je tekla ta suradnja?

Savršeno. Moram priznati da sam oduševljena, tim više što ja nisam bila puno prisutna u to vrijeme, najprije zbog bolesti, a potom i smrti moga muža Vilka. Moje kćeri Ivana i Jana, nećak Jagor Bučan, sin moje sestre Dore, i autorica izložbe Anamarija Komesarović jako puno su pridonijeli izložbi. Kada sam ušla u Galeriju Klovićevi dvori i vidjela sav njihov trud stvarno sam bila jako sretna.

Kada posjetitelj dođe u Galeriju Klovićevi dvori i razgleda Vaš opus, koji je doista obiman i koji s pravom pripada hrvatskoj kulturnoj baštini, kakav biste voljeli dojam da ponese sa sobom?

Radost. Željela bih da ljudi koji uđu, izađu sretni. Jer mislim da je moje poslanje kao slikarice na ovom svijetu da ljude učinim sretnima. To je koji put i nesvjesno kod mene, a ponekad svjesno. Meni znaju doći ljudi da im napravim portrete dragih osoba koje su, naprimjer, preminule. Iako više ne radim portrete to napravim upravo da ih učinim sretnima. U ljudima probuditi mir i zadovoljstvo, jedan je od mojih zamašnjaka.

Nježnost i osjećajnost je glavna karakteristika Vašeg slikarstva. Može li se reći da je to pretežito ženski rukopis u slikarstvu ili…?

Mislim da tu nema podjele na muško-žensko. Jednaki smo, i muškarci i žene. Ja se nikada nisam osjećala ugroženom od muškaraca. Meni je feminizam bio nešto potpuno nepoznato, premda je u ono vrijeme kada je nastajao imao svojih razloga. Smatram da postoje sjajni muškarci koji su bili emotivni, a jedan od njih je bio i moj otac. Ili recimo Chagall, on je bio čovjek koji nije znao ništa ružno naslikati.

Prije gotovo dvadeset godina u Klovićevi dvorima, na mjestu gdje su danas Vaša djela, bili su izloženi radovi Marca Chagalla. Vjerujem da ste u toj izložbi uživali…

Jesam. Ja sam obožavala Chagalla, on je meni bio jedan od najdražih slikara, on i Pierre Bonnard. Chagall mi je bio nešto posebno, kada sam bila jako mlada, tata mi je za jedan moj rođendan poklonio malu knjigu o Chagallu koja je bila sjajno opremljena. Zagrlio me i, na svoj duhoviti način, rekao, ‘znam da ti voliš Chagalla, ali preboljet ćeš vodene kozice’. U smislu, on je sjajan, ali doći ćeš ti i do drugih saznanja.

Jeste Ii imali neku slikaricu koja Vam je bila posebno draga?

Jedna od najdražih naših slikarica mi je Biserka Baretić. Jako sam voljela i Slavu Raškaj, ona je bila baš čarobna. Zanimljiva mi je bila i Suzanne Valadon, mama franuskog slikara Utrilla, pa Dora Maar koja mi se jako sviđala kao osoba i kao slikarica.

Prvi ste u svijetu počeli slikati InfraredArt gdje se ispod vidljive slike skriva još jedan prizor. Što Vas je privuklo toj igri skrivanja i otkrivanja?

Zanimala me upravo ta igra. Da ljude malo iznenadim. Naprimjer, moja erotika je blaga, znali su me pitati zašto slikam samo žene. Naime, rijetko slikam muškare, moj lik muškaraca obično je sličan mome tati, brkovi, brada i malo kose. Čak su me malo sumnjivo gledali jer kao zašto žene, rekla sam zato što su žene lijepe. Može i muškarac biti zgodan, ali lijepu ženu je posebno lijepo naslikati. Pogotovo je zanimljivo kada je onda taj crtež još i skriven ispod sloja boje. Crtala sam različite motive koji se u potpunosti mogu vidjeti tek kada se gledaju posebnom kamerom. Poticaj za ovim pristupom dobila sam od svoga muža Vilka koji je bio koautor nekoliko patenata u području infracrvenih boja.

Eksperiment i tehnologija Vam nisu strani, no kakav je Vaš odnos u pogledu korištenja umjetne inteligenije u stvaranju umjetničkih djela?

To mi je potpuno strano, nije ljudsko. To je kao da netko priča o nekom drugom planetu. Ja, naprimjer, ne mogu pojmiti da slikam uz neki stroj, to jednostavno nije ljudski. Čula sam neke kompozicije nastale uz pomoć umjetne inteligenije… meni je to suludo.

Biste li kupili neku umjetninu koja Vam se jako sviđa, a nastala je uz korištenje umjetne inteligenije?

Nikada. Nema šanse.

Što je, po Vama, to što čini razliku između slikarski fenomenalno postavljenog djela generiranog umjetnom inteligenijom, i onog koje nije tako savršeno, ali je nastalo ljudskom rukom?

Stvar je duše. Što znači savršeno, ako nema duše. Ništa ne znači. Zato su najljepši dječji crteži. Ako vi gledate dječje crteže, možda su neki ljepši od crteža poznatih slikara. Dječji crtež vam pokazuje puno toga. Nosi poruku iskrenosti, poruku ljubavi, ljudskosti, a što znači stroj? To je meni nešto hladno, tako sam skrojena ne mogu drugačije misliti.

Nije rijetkost da se slikari u vrijeme ratova izražavaju prigušenim tonovima, teže dramatičnom izrazu… Vaše slike iz perioda Domovinskog rata djeluju posebno vedro, je li to bio Vaš odgovor na teško vrijeme?

Ja ne mogu napraviti tužnu sliku. Ne mogu. Jednom sam bila jako, jako tužna, i slikala sam, jer uvijek slikam, ta slika je bila toliko vedra da je nevjerojatno. Moje slikarstvo je moja duša. Jako puno sam slikala motive rata, imala sam jednu sjajnu izložbu s Ivanom Lackovićem Croatom, baš na temu rata. Radila sam i poštanske marke, jedna mi je u konkurenciji od 18 muškaraca prošla. Na njihovim predlošima bile su bombe, razaranja, kuće koje gore, a ja sam naslikala Lipik kakav je nekada bio. Rekla sam sebi, neću slikati nekakva razaranja, naslikat ću pastel Lipika kakav je nekada bio i kakav će lijep opet biti. I moj predložak za markicu je pobijedio.

Mnoge Vaše slike već desetljećima unose vedrinu u hrvatske bolnice, od KBC-a Sestre milosrdnice, KB-a Dubrava, pa do Klinike za tumore…

Imala sam potrebu sudjelovati u situacijama koje su bile teške. To mi je bio poticaj. Devedesetih sam dala 20 svojih mapa crteža i grafika koje su ponuđene na dobrotvornoj dražbi u akciji ‘Spasite djecu Hrvatske’. Ti radovi su se jako dobro prodavali. Opremila sam dosta bolnica. Jednu od najvećih donacija, 30 slika, sam dala KBC-u Sestre milosrdnice što je bilo jako lijepo primljeno. Poklonila sam i četiri predivne grafike svoga tate, Zagreba u linorezu. I moj muž Vilko im je poklonio prekrasne velike kompjutorske grafike. I sada kada dođem u bolnicu, sve su jako vedre, jer su to redom pasteli, u nježnim bojama. A kako sam bila u Hrvatskoj ligi protiv raka, pomagala sam ženama koje su poslije operacije raka dojke imale psihičkih problema. U to vrijeme je osnovana Europa Donna Hrvatske i ja sam im se priključila jer je moja mama bolovala od raka dojke i ležala je na Institutu za tumore. Tako da sam im vrlo rado donirala radove.

Ilustrirali ste brojna književna djela, što Vas je tomu privuklo?

Krenula sam tako da bih ilustrirala knjigu koju sam voljela, obožavala sam Thomasa Manna, Charlesa Baudelaira, to sam za sebe radila. Kasnije, kada sam bila stipendistica Školske knjige, dobivala sam narudžbe. Inače sam ilustrirala puno pjesnika, Vladimir Devide mi je bio posebno drag, radila sam njegove haibune i haiku. On je bio predivan čovjek koji je dolazio često kod mene u atelje i pričao mi o svojim najemotivnijim doživljajima pa bi me zamolio da mu ispričano ilustriram. To sam s veseljem napravila. Jedna knjiga je otišla čak carici u Japan od koje smo dobili posebno pismo, uručio nam ga je ambasador Japana. Ta naša zajednička knjiga ušla je u Muzej haiku literature u Tokiju. Akademika Devidea Japanci obožavaju, tamo je doživio veliku počast, a kod nas je potaknuo jako puno pjesnika. Mnoge od njih sam ilustrirala i to u našoj ediciji koju smo sami radili Vilko i ja.

U ovom ste ateljeu, u zgradi znamenitog arhitekta Drage Galića, od kada ste diplomirali 1967. pa do danas. Tu ste bili majka, supruga, baka, umjetnica. Koji su elemeneti pridonijeli tomu da ste mogli u tako velikom opsegu i u 60-godišnjem kontinuitetu umjetnički stvarati?

Obiteljske obveze nikada nisam shvaćala kao neki teški posao, ja sam u tome uživala. U prvom redu sam uživala u majčinstvu, uživala sam u braku, imala sam krasnog muža. Sve je to bilo dio mene kao i slikanje, nisam mogla zamisliti da bih drugačije živjela. Nisam imala potrebe čak niti mijenjati prostor. Prostor ateljea od 56 kvadrata nije velik, a ja sam u njemu bila i mama i žena i domaćica. Tu se čak snimao i jedan film. Moj muž je svojevremeno za Radioteleviziju Zagreb radio deset sjajnih dokumentarnih fimova o kompjutorima. To je bilo još kada su djeca bila jako mala. Kod mene je uvijek bio neki ‘muving’. Živjela sam intenzivno i ništa nisam smatrala teškim. Možda je za to odgovorna moja vedrina. Ja sam danju radila, kuhala, ali sam u međuvremenu i slikala, jer mi je kuhinja do sobe gdje slikam. Pomisao da moram otići u neki atelje i slikati… mislim da od toga ne bi bilo ništa. Dok ja doputujem do tamo, izgubim vrijeme. Ovako sam mogla i jedno i drugo, sve je bilo prožeto. To je tajna mog velikog slikarskog opusa.

Kada sam ušla u Vaš atelje, razgovor je spontano započeo na temu slobode. Sloboda je vrijednost koja je visoko na Vašoj ljestvici?

To je prirodan stav. Rodite se kao slobodan čovjek. Ta djetinja sloboda, kada gledate svijet koji se oko vas odvija, dječjim očima, nema ništa ljepše, ako to možete zadržati u sebi. Kroz cijeli svoj život. Ta znatiželja da možete ostvariti nešto što zaželite, neku svoju ideju, to je ta sloboda.

Jeste li se ikada osjećali sputano?

Ne, jer sam se uvijek znala prilagoditi. Jedna od mojih karakteristika je da prihvatim situaciju takvu kakva jest. U svim teškim situacijama, a imala sam ih kao i svi drugi ljudi, uvijek sam se znala postaviti kao promatrač, da to ne ulazi kao tragedija u mene, nego da prihvatim različite situacije kao životne. I možda upravo zato nisam imala osjećaj sputanosti, pomogla mi je ta jedna vedrina koju nosim još od djetinjstva.

Po čemu najviše pamtite Vaše djetinjstvo?

Ja sam bila ratno dijete, u školu sam krenula 1951., i vidjela sam još posljedice teškog postratnog života. Svi smo tada živjeli u teškoj situaciji, ali taj jedan optimizam koji sam ja dobila u obitelji, vjerojatno i u genima, ta jedna žilavost da se to preživi, ostao je zauvijek u meni. Djetinjstvo mi je obilježilo cijeli moj život. Sve mi je bilo lijepo, u svemu sam uživala, u igri najviše. Imala sam slobodu, imala sam divne roditelje. Zahvalna sam što sam rođena u to vrijeme, upravo zato što sam uživala život. Žao mi je ove mlade generacije koje ne poznaju to.

Kako iz perspektive bake doživljavate odrastanje i sazrijevanje današnje djece i mladih ljudi?

Moram priznati da sam više tužna nego sretna. Jer oni nisu puno toga u stvarnosti upoznali, niti će upoznati. Druženje, tu jednu empatiju koju smo mi svi jedni prema drugima gajili, naprimjer u razredu. Ovo što se sada događa između djece i u školama je užasno. To je nešto što je meni nepojmljivo. Mi smo ni od čega napravili čuda, nismo imali puno, imali smo krpenu loptu, bebu od gipsa koja bi pala pa se razbila, imali smo kotač koji smo gurali po cesti, ja sam iz tog vremena. Još nešto je bilo divno, nitko nije imao telefon, jedan čovjek u ulici je imao auto, mi smo po toj ulici trčali do ponoći, skakali, penjali se po drveću. Čini mi se da danas mladima svijet kao da prolazi pored njih. Ne uživaju na način na koji smo mi uživali.

Na koja ste životna postignuća najponosniji?

Ne mogu reći da sam ponosna, nemam taj osjećaj. Cijeli život živim na isti način. Mislim da je moj život upravo ovo što se sada događa, ovaj trenutak koji živim. Život se toliko brzo odvija da mi je teško izdvojiti nešto za što sam zaslužna. Drago mi je da imam dvije dobre kćeri, da imam divne unuke, da imam divnog muža, jer još uvijek imam osjećaj da je tu, iako ga nema. Ponovit ću nešto što sam već rekla, ako je on otišao, otišla je polovica mene s njim, a polovica njega je ostala tu. Mogu reći da sam zadovoljna sa svojim životom i jako zahvalna da sam sve to mogla napraviti. Imam dosta godina i sretna sam da živim život, bez obzira kakav je.

Spominjete Vašeg supruga Vilka Žiljka, eksperimentalnog fizičara i začetnika komputorske grafike u Hrvatskoj, koji je preminuo ovoga ljeta. Puno Vam je značio…

On je bio moj pokretač. Jer ja sam uživala u slikanju, a on je uživao pomagati mi u tome na praktičan način. Brinuo se da imam platna, boje, papira, o svemu je brinuo. Beskrajno sam mu zahvalna na tome. Ja nisam imala nikakvog opterećenja. Živjeli smo jedan divan život, pun ljubavi jedno za drugo.

Koliko je u životu važno imati podržavajućeg partnera?

To je strašno važno. Ne znam koliko je to rijetko ili nije, ali tu ima puno komponenata koje se moraju posložiti, na prvom mjestu je ljubav, a kada nekoga volite onda ništa nije teško. Onda ga slijedite. Moja mama je bila vrlo privržena mojem tati, možda će to danas nekim ženama djelovati čudno, ali ja sam pored sebe voljela imati čovjeka kojeg mogu slijediti. Nije mi ništa bilo teško, nisam se suprotstavljala njegovim odlukama i smatram da je ta razlika između nas, kao muškarca i žene, bila prava.

Unatoč tomu što je Vaš otac Albert Kinert bio renomirani umjetnik, niste zadržali prezime Kinert?

To ide u ovu priču što sam sada rekla, nisam se osjećala ugroženo. Htjela sam biti kompletno Nada Žiljak uz Vilka Žiljka. Prihvatila sam svoga muža kao svoju ljubav, uostalom što znači jedno prezime… Možda bi mi slavno prezime pomoglo, a možda bi mi odmoglo, to je dvosjekli mač. Nije stvar u tome jesam li ja Kinert ili Žiljak, ja sam Nada koja slika.

Što Vam slikanje danas znači, što Vas pokreće?

Slikanje je moj život, i slikat ću dok god mogu. O sebi sam najviše rekla svojim slikama. Život mi je još uvijek lijep. Život je milost. Imam krasne unuke Grgu, Roka i Anu. Imamo jako lijep odnos, ne samo kao bake i unuka, nego i prijateljski, slobodan. Ono što sam uvijek smatrala da nema ništa ljepše od toga. Moj atelje, moja mala galerija na sedmom katu, uvijek je otvorena za moje unuke i prijatelje.