Piše: Antonija Dujmović
U organizaciji Ženske sobe, SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava te Udruge Domine iz Splita, 8. studenoga u hotelu Westin održan je simpozij „Seksualno nasilje – preporuke GREVIO evaluacijskog izvješća i obaveze Republike Hrvatske“.
U izvješću koje je GREVIO uputio Hrvatskoj u rujnu 2023., među preporučenim mjerama njih dvadesetak odnosi se na seksualno nasilje. Cilj ovog simpozija bio je sagledati što je do sada Hrvatska poduzela u tom pogledu i što preostaje za ispuniti tijekom iduće godine, točnije do 5. prosinca 2026. do kada je rok za podnošenje izvještaja ovom tijelu zaduženom za nadzor provedbe Istanbulske konvencije.
Na simpoziju su sudjelovale Maja Mamula, psihologinja i koordinatorica Ženske sobe, Margareta Mađerić, državna tajnica u Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Lorena Zec, psihologinja iz udruge SOS Rijeka, Mirjana Kučer, koordinatorica Udruge Domine te Maja Munivrana, profesorica s Pravnog fakulteta u Zagrebu.
Tri kategorije mjera: zaštita i podrška žrtvama, pravosuđe i edukacija stručnih osoba
Koordinatorica Ženske sobe, dr. sc. Maja Mamula, uvodno je podsjetila na tri glavne kategorije preporuka koje se odnose na seksualno nasilje.
Prva od njih odnosi se na zaštitu i podršku žrtvama seksualnog nasilja kroz osnivanje i jačanje specijaliziranih organizacija. To konkretno znači da ih ima dovoljno, da su teritorijalno rasprostranjene te da pružaju specijaliziranu, ali besplatnu pomoć i podršku. Preporuka je da na 200 tisuća stanovnika postoji jedan takav centar. Nadalje, preporuka je i da pri bolnicama postoji centar za upućivanje žrtava seksualnog nasilja gdje bi se žrtvama pružala medicinska pomoć, obavili forenzički pregledi te izuzimali i čuvali dokazi.
Druga kategorija se veže za kazneno zakonodavstvo. GREVIO traži skraćivanje duljine trajanja postupaka, neizricanje preblagih kazni te da se pri izricanju kazni ne uzimaju nerelevantne olakotne okolnosti. Naime, svi ovi elementi negativno utječu na odluku žrtve da prijavi seksualno nasilje.
Treća kategorija mjera koje GREVIO nalaže odnosi se na obvezno usavršavanje stručnih osoba koje rade sa žrtvama seksualnog nasilja – dakle osoba u policiji, u sustavu zdravstva, socijalne skrbi te pravosudnom sustavu.
Otvaraju se centri u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku
Državna tajnica Margareta Mađerić podsjetila je na mjere koje je Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike dosad poduzelo. Osigurana je pokrivenost svih županija s ukupno 26 skloništa za žrtve nasilja od kojih 24 financira Ministarstvo, a dva imaju osiguran drugi izvor financiranja. Kada je riječ specifično o seksualnom nasilju, intenzivno se radi na stvaranju mreže centara zbog čega je Ministarstvo uputilo relevantnim akterima upitnike s ciljem utvrđivanja potreba i postojećih kapaciteta za izravan i specijaliziran rad sa žrtvama seksualnog nasilja. Trenutačno se radi na analizi prikupljenih odgovora. Krajnji cilj je uspostaviti i širiti mrežu servisa koji pružaju pravovremenu i visokokvalitetnu uslugu žrtvama seksualnog nasilja. Za početak je planirana uspostava četiri takve službe i to u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku, a nakon toga mreža će se širiti i na druge gradove, vodeći računa o teritorijalnoj rasprostranjenosti.
Nužna edukacija stručnjaka koji rade sa žrtvama seksualnog nasilja, pa i psihologa
Psihologinja iz udruge SOS Rijeka Lorena Zec apostrofirala je važnost edukacije stručnjaka koji rade sa žrtvama seksualnog nasilja. Na temelju osobnog iskustva u radu sa žrtvama koje se obraćaju SOS Rijeka istaknula je problem nedovoljne educiranosti psihologa, posebice onih u ulozi sudskog vještaka. Naime, pokazalo se da u svom stručnom radu često koriste zastarjele izvore. U praksi se događa da je žrtva još više istraumatizirana nakon vještačenja – pitanja “zašto nisi glasnije rekla NE” i slična potpuno su neprihvatljiva. Psihologinja Zec je pozvala na stvaranje jedinstvenog nacionalnog kurikula o nasilju, uključujući i seksualno nasilje, te ukazala na potrebu postojanja feminističkog razumijevanja ove vrste nasilja. Naglasila je da je trenutačna edukacija po ovom pitanju fragmentirana, projektna i dobrovoljna te da na fakultetima ne postoje obvezni kolegiji koji se time bave. Pored psihologa, o specifičnostima seksualne traume moraju biti kvalitetno educirani i policijski službenici i suci.
Međusektorska suradnja sve bolja, sustav zakazuje u prevenciji
Koordinatorica splitske Udruge Domine Mirjana Kučer govorila je o izazovima međusektorske suradnje. Ocijenila je kako ova suradnja postaje sve bolja, da se sustav mijenja na bolje. Kao primjer navela je kako se, tražeći savjet kako postupiti u određenom slučaju, Udruzi Domine obraćaju Centri za socijalni rad što je ranije bilo gotovo nezamislivo. Kada je riječ o prevenciji nasilja, naglasila je da tu sustav apsolutno zakazuje. Kučer je izrazila optimizam i nadu da će se pronaći daljnja politička volja kako bi se još više unaprijedio sustav zaštite žrtava seksualnog nasilja.
Interes zaštite žrtve trebao bi biti najvažniji
Profesorica s Pravnog fakulteta u Zagrebu prof. dr. sc. Maja Munivrana istaknula je kako je hrvatski kazneno-pravni okvir poprilično represivan u domeni spolnih delikata, odnosno da propisuje relativno visoke kazne. Međutim, dok se ne promijeni shvaćanje ozbiljnosti takvih oblika nasilja uvijek će postojati načini da se te kazne ublaže. U tom kontekstu podsjetila je na presudu Europskog suda za ljudska prava u slučaju Vučković protiv RH gdje je djelo kvalificirano kao bludna radnja, a ne kao izjednačena spolna radnja.
Govoreći o pravnim preprekama otvaranju centara za žrtve seksualnog nasilja pri bolnicama, naglasila je kako Kazneni zakon nalaže obvezu čuvanja profesionalne tajne, ali i mogućnost otkrivanja te tajne u javnom interesu ili interesu koji je pretežniji od interesa povjerljivosti. Također, Zakon o liječništvu obvezuje liječnika da prijavi svaku sumnju na smrt ili tjelesnu ozljedu nastalu nasilnim putem. Istanbulska konvencija predviđa mogućnost da liječnici odstupe od čuvanja profesionalne tajne u situacijama kada postoji sumnja da je počinjeno teško djelo nasilja iz sfere Konvencije te da postoji opravdana mogućnost u njegovo ponavljanje. U tim situacijama naglasak je na pribavljanju pristanka žrtve i poštivanju autonomije žrtve, osim u situacijama kada se radi o djeci i osobama s ozbiljnim intelektualnim poteškoćama. Cilj takvog prijavljivanja nije interes kaznenog progona nego zaštita žrtve od daljnjeg zla. Munivrana je istaknula kako je kod nas prevagnuo interes progona nad interesom zaštite žrtve i da bi to trebalo regulirati ako želimo imati učinkovite centre za zaštitu žrtva seksualnog nasilja.
Problem vještačenja vjerodostojnisti iskaza žrtava
U raspravi se otvorilo i pitanje sudske prakse pri kojoj se od psihologa traže ocjene vjerodostojnosti iskaza žrtve, što je potpuno izvrtanje uloga, jer bi glavna zadaća psihologa trebala biti pomoć i podrška žrtvi. Sudionice rasprave složile su se da bi primarna uloga sudova trebala biti procjena štete koju je određeno djelo imalo na žrtvu. Osim toga, ako suci već ne vjeruju žrtvi onda su oni ti koji to trebaju i reći, a ne u maniri izbjegavanja odgovornosti tu ocjenu prebacivati na psihologe.
