Piše: Josipa Bubaš
Index.žene participativni je projekt Andreje Kulunčić koji traje od 2007. godine, kada je prvi put postavljen u Splitu. Realiziran je i u Napulju, Beogradu i Ljubljani a za 8. mart je, oglašavanjem u javnom prostoru, započeo u Zagrebu. Nastavlja se izložbom otvorenom u Muzeju grada Zagreba u sklopu programa Mjeseca žene, gdje je prikazana dokumentacija rada uz određene intervencije, postavljena na svojevrsnoj prostornoj instalaciji koja se sastoji od dva panela koja zatvaraju uski, crveni prolaz, svojevrsnu afektivnu arhivu o kojoj će biti riječi poslije. Projekt će biti zaokružen na retrospektivi umjetnice u Muzeju suvremene umjetnosti u svibnju, kada će biti objavljeni i rezultati ankete. Radovi Andreje Kulunčić participativni su, interdisciplinarni radovi na granici umjetnosti i aktivizma i u njima mahom sudjeluju stručnjaci različitih disciplina. U ovom su projektu sudjelovale Dunja Bonacci Skenderović, nezavisna konzultantica za suzbijanje nasilja nad ženama, Lana Bobić, feministička teologinja, Dorotea Šušak, aktivistkinja i izvršna direktorica Centra za ženske studije, Nataša Bijelić, sociologinja, stručna suradnica u CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje i Marina Perica Krapljanov, kustosica projekta i izložbe INDEX.ŽENE.
Marina Perica Krapljanov, Nataša Bijelić, Andreja Kulunčić, Lana Bobić, Dunja Bonacci Skenderović i Dorotea Šušak / Foto: MGZ
Plakati i bilbordi postavljeni u javnom prostoru uoči Dana žena „od periferije do centra, u pješačkim zonama i na oglasnim površinama” pozivali su “žene da zastanu, pročitaju, prepoznaju se i izraze svoj osjećaj“ kako je navedeno u tekstu predgovora kustosice Marine Perica Krapljanov. Osjećaji su klizna kategorija, i u zapadnoj misli često inferiorna raciju, teško mjerljiva, često uznemirujuća, shvaćena kao parametar koji narušava harmoniju hladne kognicije. Danas, međutim, razumijemo da su osjećaji i kognicija tek kontinuum svijesti, i da ono što i kako mislimo nikada nije odvojeno od onoga što osjećamo. Tradicionalne dihotomije muško-žensko, racionalno-osjećajno, aktivno-pasivno, javno-privatno, postavljaju proizvoljnu razdjelnicu između krajnjih točaka kontinuuma, čime i sami stvaramo ograničavajuće predodžbe. Na tom tragu, ovaj projekt i pomiče razdjelnicu, stavljajući osjećaje u javno, čime pomućuje te arbitrarne i danas, srećom, uvelike nadiđene kategorije. Carol Hanisch je sad već davne 1969. godine objavila članak “Osobno je političko”, tvrdeći da se brojnim situacijama vezanim uz domenu intime i privatnoga uzroci mogu pronaći u postavkama određenog društvenoga sustava i vrijednostima koje taj sustav propagira. Stavljajući pitanje upućeno ženama “kako se osjećate” u javni prostor, Kulunčić povezuje osobno i političko, istovremeno povezujući subjektivno, osjećajno, nemjerljivo s racionalnim, statističkim, mjerljivim i premošćujući te naizgled oprečne kategorije. U intervjuu Ani Peraici za Vox Feminae, Kulunčić ističe: ”Statistika u ovom slučaju ne mjeri, već, rekla bih, odražava. Svaka brojka predstavlja jedan subjektivni odgovor, stvarni unutarnji doživljaj žene koja je, potaknuta rečenicama s plakata, odlučila reći kako se osjeća. Upravo zato ova statistika ima posebnu vrijednost: ona ne zbraja podatke, već čini emocionalnu mapu stvarnosti, koja zrcali, osvješćuje i progovara o društvu u kojem živimo”. Kako bi usmjerila istraživanje, na postavljeno pitanje ponuđena su tri odgovara: zadovoljno, diskriminirano i zlostavljano. Svaki ponuđeni odgovor ima jasne smjernice koje su detaljno sastavljale suradnice projekta. Prema riječima suradnica Dunje i Lane, svaka je stavka duboko promišljena kako bi bila razumljiva ženama različitih dobi i obrazovnih struktura, odnosno kako bi što jasnije komunicirala sa što širom populacijom. Prolaznice su pozvane nazvati besplatni telefonski broj 08001022 i izreći kako se osjećaju s obzirom na ove tri ponuđene kategorije. Svaka kategorija donosi dodatna pojašnjenja, koja su zasebno sastavljena za svaku od iteracija projekta i to ovisno o različitim društvenim specifičnostima svakog grada. Pojašnjena kategorija u zagrebačkoj iteraciji su:
ZADOVOLJNOM
Imam podršku obitelji i prijateljica i slobodno upravljam svojim financijama
Partner ravnopravno sudjeluje u kućanskim poslovima i brizi o djeci
Na poslu me uvažavaju i cijene
Uživam u svom starenju
Slobodno odlučujem o tome kakom živim
DISKRIMINIRANOM
Moje godine uvijek su problem
Nemam pristup kvalitetnoj ginekološkoj skrbi
Teže napredujem na poslu od muških kolega
Odluke o majčinstvu ugrožavaju moje radno mjesto i napredovanje
Dovodi me se u neravnopravan položaj zbog onoga tko sam – socijalni položaj, seksualna orijentacija nacionalnost boja kože invaliditet
ZLOSTAVLJANOM
Partner me kontrolira
Trpim stalno maltretiranje na poslu
Imam seksualni odnos s partnerom čak kada to ne želim
Žrtva sam online uznemiravanja
Sustav me ne štiti od nasilja
Na izložbi su postavljeni i prikazi projekta u ostalim gradovima, koji odražavaju određenu promjenu u samopercepciji žena. U sklopu inicijalnog projekta u Splitu 2007. godine, zadovoljnom se izjasnilo 38%, diskriminiranom 49%, a zlostavljano 13% žena. Zanimljivo da je tadašnja ulična anketa dala nešto drugačije rezultate: bilo je 60% zadovoljnih, ali i dalje 28% diskriminiranih te 12% zlostavljanih žena, što možemo pripisati razlici u mediju koji nikada nije neutralan – telefonski odgovor nudi anonimnost i timer, za pretpostaviti je i priliku za iskreniju samorefleksiju.. U Napulju 2012. godine 39% žena osjećalo se zadovoljnima, 29% diskriminiranima a 23%zlostavljanima, u Beogradu 2013. 32% žena osjećalo zadovoljnima, 30% diskriminarinam, a čak 38% zlostavljanima, dok se godinu dana kasnije u Ljubljani 34% žena izjasnilo zadovoljnima, 28% diskriminiranima, i 38% zlostavljanima. Trenutni rezultati zagrebačkog projekta (na 1. maj) su – 60% žena osjeća se zadovoljnima, 18% diskriminiranima i gotovo 22% zlostavljanima. Prvi dan ankete, na Dan žena, više od osamdeset posto žena osjećalo se zadovoljnima, no taj je broj tijekom projekta padao, što ponovno govori u prilog koliko osjećaji ovise o odnosu s okolinom te brojnim parametrima i njihovim međuutjecajima, te je pojačan osjećej zadovoljstva na dan koji slavi žene lako objašnjiv, možda čak i očekivan.
Izložba Index.žene u Muzeju grada Zagreba / Foto MGZ
Zagrebački se podaci još skupljaju i bit će objavljeni u sklopu retrospektivne izložbe Andreje Kulunčić u Muzeju suvremene umjetnosti „Učiniti svijet boljim mjestom” kustosice Martine Munivrane, a do tada se mogu pratiti na sljedećoj poveznici. Skupljajući ove podatke, umjetnica, prema vlastitim riječima, stvara afektivnu arhivu života žena, kojoj je svrha, kako i sam naziv retrospektive govori, učiniti svijet boljim mjestom, čemu svakako pridonosi i umjetnost, stvarajući mikro zajednice otpora i osvještavanja.
U središnjem crvenom prolazu instalacije, u uskom, crvenom prolazu nalazi se “arhiva iskustava, razgovora, statistika i definicija” koja nastaje tijekom izložbe, a glavne teme su ageizam, žensko zdravlje, žene i rad, različite vrste nasilja, femicid te stereotipi i inkluzija. Taj dio sadrži različite citate feminističke literature, istraživanja te svjedočanstva žena. U samom je postavu vidljiv i određeni odmak od ovakve kategorizacije, što je moguće razumjeti kao manjkavost odvojenih kategorija, isprepletenost iskustva i nužnu manjkavost svakog pokušaja fiksiranja, jer niti jedan osobni i društveni parametar nije uistinu odvojen od cjeline.
Na otvorenju izložbe kustosica Marina Perica Krapljanov ističe značaj same lokacije postava, prostora MGZ-a u bivši prostor blagovaonice samostana klarisa koje su živjele u tišini, te se i samim smještanje izložbe u prostor ovakve povijesti ukazuje na pitanje tko ima pravo progovoriti, o čemu i na koji način. Ovaj se projekt sasvim sigurno smješta među one koji otvaraju prostor komunikacije, po svim navedenim pitanjima.
