Ružica Ljubičić
Ana Pecotić je marketinška stručnjakinja, edukantica Gestalt psihoterapije i aktivistkinja u borbi protiv nasilja nad ženama, članica inicijative #spasime. S Anom smo razgovarali o gorućem problemu narcističkog zlostavljanja i njegovoj poveznici s patrijarhalnim sustavom koji u kombinaciji mogu biti uzrok pakla za brojne žene.
Draga Ana, pokrenuli ste edukativni blog o narcističkom nasilju koje je postalo veoma prisutno u našem društvu, sve više se govori o ovoj temi. Je li narcistički poremećaj ličnosti jedan od glavnih uzroka za porast nasilja nad ženama?
Ako gledamo službenu statistiku, nasilje zapravo nije u porastu, ali se o njemu puno više priča i češće se prepoznaje pa imamo osjećaj da ga ima više. Kakav god trend bio, za nasilje nije odgovoran narcistički poremećaj ličnosti, nego patrijarhalno društvo jer je partnersko nasilje u prvom redu nasilje nad ženama. Ipak bih dodala da među populacijom zlostavljača imamo veći postotak narcističkog i antisocijalnog poremećaja nego u općoj populaciji, što je i logično – osobe sa zdravom empatijom ne zlostavljaju partnere.
Za savršene narcise nema dijagnoze
Da bi sa sigurnošću tvrdili kako se radi o narcističkom poremećaju ličnosti potrebna je stručna dijagnoza, a samim time nailazimo na probleme jer takve osobe rijetko odlaze na psihoterapiju. Prema nekim iskustvima sposobni su manipulativnim tehnikama prevariti i psihijatre?
Ako žrtva očekuje da će ikada vidjeti dijagnozu narcističkog poremećaja ličnosti kod svog partnera, neka odmah odustane, osim ako dođe do vještačenja u okviru sudskog procesa. Dijagnoze postavljaju psihijatri, a da bi do toga došlo čovjek prvo mora priznati da ima problem, što lažni self narcisa onemogućava. U svom svijetu on je savršen, nikada nije kriv ni za što i njemu terapija ne treba, već će žrtvu proglasiti ludom. No žrtvi za oporavak od takvog zlostavljanja uopće nije neophodno da ima dijagnozu partnera. Narcističke zlostavljače prepoznajemo po ponašanju. Ako je žena zlostavljana standardnim narcističkim metodama (manipulacija, gaslighting, prisilna kontrola itd.), ako je traumatski vezana za nasilnika (zna da mora otići, a ne može), ako dok je s njim mora „hodati po jajima“ – ne treba nam dijagnoza. Jasno je da se radi o zlostavljanju, a činjenica da se radi o osobi narcističke strukture ličnosti nam je korisna utoliko što znamo da možemo očekivati teško post-separacijsko nasilje ako žrtva napusti nasilnika protiv njegove volje. I da se u skladu s tim treba pripremiti. Također znamo da se on nikada neće promijeniti jer nikada, ni u kom slučaju neće preuzeti odgovornost za svoje ponašanje. Njima su uvijek drugi krivi za sve – „izazvala si me“, „vidiš na što si me natjerala“, „nikad prije nisam bio takav“ i slično. Naravno da su bili takvi i prije vas, a bit će i poslije. Činjenica da takve osobe sebe uopće neće dovesti u situaciju da budu stručno procijenjeni jest kvaka 22 cijele priče, ali više za statistiku nego za rad sa žrtvama.
Nedostatak empatije i manipulacija
Koje su osnovne karakteristike osoba iz klastera B, po čemu se oni razlikuju od drugih i što je to u njihovom ponašanju čime uvuku žrtve u svoje mreže pakla?
U clusteru B postoji više poremećaja ličnosti, a kad govorimo o narcističkom, to je u prvom redu manipulativnost i nedostatak empatije. U početku će partnere bombardirati ljubavlju i kad nasilje počne žrtva će biti u stanju kognitivne disonance, jako dugo neće uopće razumjeti da se radi o nasilju. Onda će pak žrtve vrtjeti u ciklusima izmjene eksplozije nasilja i mira, tako da ih potpuno traumatski vežu za sebe. Ukratko, predstave se kao jedna ličnost, s vremenom polako postanu sasvim druga, a kad se to desi je već kasno. To je vrlo perfidno, u prvom redu psihičko zlostavljanje koje je samo po sebi teže prepoznati. Narcističko zlostavljanje karakterizira teško psihičko iživljavanje na žrtvi s ciljem da je potpuno uništi kao ljudsko biće. Ona mora prestati postojati kao išta drugo osim izvor narcističkog napajanja. Možda zvuči nestvarno i pretjerano, ali doista je tako. Nedostatak empatije je vjerojatno najveći problem jer se bez nedostatka empatije ova razina iživljavanja ne bi mogla ni ostvariti. Za njih su ljudi objekti i tako ih i tretiraju, a normalnom čovjeku je to uopće teško razumjeti i prihvatiti. Kako gaslightingom i ostalim manipulativnim tehnikama potpuno slude žrtvu, odsjeku je od okoline i učine ovisnom o njima samima, a njihovo ponašanje oscilira stvarajući time ovisnost kod žrtve, neopisivo su opasni. Ako ih žrtva ostavi, spremni su na najstrašnije osvete, neki i na ubojstva. Kod vještačenja počinitelja femicida često nailazimo na narcističke strukture ličnosti.
Koliko mizoginija i patrijarhalno njegovanje poželjnih osobina zapravo podupiru i toleriraju narcise? U pop kulturi, u filmovima i pjesmama, sadistička, toksična veza prepuna laži i manipulacija se predstavlja kao nešto super uzbudljivo, jesmo li postali kao spužve koje primaju sve ove obrasce?
U velikoj mjeri. Pojedinac se ne može promatrati izdvojeno od društva, a cijelo društvo je tako uređeno da pogoduje narcističkim strukturama koje lako možemo prepoznati i u nekim državnicima. Narcise privlači moć i uspjeh, a uspjeh se generalno smatra najvećim životnim postignućem. Jednom kad su na poziciji društvene moći, nitko im se neće suprotstavljati. Čini mi se da smo tek nedavno počeli prepoznavati sve razine toksičnog i nasilnog ponašanja.
Oni zlostavljaju jer mogu
Koliko je sklonost fizičkom i seksualnom nasilju prisutna u karakteru narcisa, događa li se nasilje onda kada iskoriste sve ostale manipulativne tehnike? Doprinosi li tome i to što prethodno ignoriramo dugotrajno psihičko nasilje?
Seksualno nasilje je prisutno praktički u svakoj zlostavljačkoj vezi i veze s narcističkim zlostavljačima tu nisu iznimka. Što se tiče fizičkog nasilja, do njega može i ne mora doći, tu zaista nema pravila. Glavni alat kojim se služe je prisilna kontrola, a psihičko nasilje ne bih rekla da ignoriramo, već ga prvo dugo ne prepoznajemo, a kasnije smo previše psihički uništeni da se možemo izvući.
Je li svaki narcis ujedno i nasilnik?
Nasilnici zlostavljaju jer mogu, jer im je dozvoljeno, jer su naučili da se takvo ponašanje tolerira. To je ishodišna točka nasilja. Narcističko zlostavljanje se događa tamo gdje se preklope patrijarhalna pozicija moći i narcistička struktura ličnosti, dakle kad je prisutno i jedno i drugo. Naravno, ima nasilnika koji nisu narcističke strukture, ali sve narcističke strukture su toksične za obitelj. Do koje mjere su toksični, odnosno nasilni, to se razlikuje od slučaja do slučaja. Otkrivanje narcističkog zlostavljanja kao iznimno okrutnog je zaista izuzetno korisno za razumijevanje nasilja. Posebno bi recimo bilo korisno da stručnjaci iz sustava nauče razlikovati kad pred sobom imaju brižnog roditelja, a kad zlostavljača koji samo manipulira djecom da se osveti žrtvi. Ali ne smijemo pritom zaboraviti da je u korijenu svakog partnerskog nasilja ipak patrijarhat, a ne psihijatrija. Nasilje je pitanje kontrole i moći. To objašnjava zašto imamo puno manje žena koje zlostavljaju partnere. Mogu biti narcisi koliko god žele – nisu muškarci.
Kako prepoznati znakove upozorenja
Što biste preporučili u vidu prevencije, je li to razlikovanje love bombing faze od tipičnog udvaranja i obraćanje pozornosti na ‘crvene zastave’ u ponašanju u intimnim odnosima?
Love bombing je apsolutni indikator da možda imate posla s narcističkim zlostavljačem. Štoviše, toliko je značajan da ga je britansko državno tužiteljstvo nedavno uključilo u službene smjernice za prepoznavanje nasilnog ponašanja i adekvatno procesuiranje nasilja.
Znakove upozorenja (tzv. red flags) je svakako važno osvijestiti, ali njih možemo uočiti samo na kognitivnoj razini. Problem je u tome što se nitko ne zaljubljuje iz glave. U ruke narcisa nas vode naši nesvjesni emocionalni obrasci i zato često nismo sposobni prepoznati red flags kao takve, nego ćemo naći neko opravdanje za takvo ponašanje. To je druga kvaka 22 ove priče.
Tri stvari nas mogu spasiti od upadanja u ralje takve osobe: granice, intuicija i vrijeme. Narcistički zlostavljači potpuno preuzimaju živote svojih žrtava i ako postavite čvrste granice, oni će sami otići od vas jer nećete biti dovoljno izdašan izvor napajanja. Jako je važna i intuicija koju bismo trebali poslušati svaki put kad nam osjećaj u želucu kaže „ovo nije ok“, jer uvijek nam kaže, samo mi to zanemarimo i racionaliziramo. I najvažnije, vrijeme. Narcisi rade brzo. Kod njih će od prvog susreta do zajedničkog useljenja, prošnje ili trudnoće doći u roku par mjeseci, ma puno sam i rekla. Ako date sebi vremena da upoznate osobu i ne padate na Disney ideje o princu na bijelom konju, imate šanse da na vrijeme uočite problem i pobjegnete. Ali kad ste tako emocionalno programirani da se spajate s takvim osobama, bojim se da nikako nećete izbjeći da završite bar s jednim takvim. A kad već upadnete u zamku, najvažnija stavka koja vam može pomoći je kontracepcija. Ako dobijete djecu s narcističkim zlostavljačem, bojim se da vas čekaju godine pakla.
Zabrana prilaska za svako djelo nasilja u obitelji
Koliko je teško napustiti narcisa, zbog čega je potreban oprez i mreža podrške ženama koje žele napustiti narcise?
Strahovito je teško. Trauma bonding između žrtve i nasilnika čini odlazak jedno teškim kao skidanje s droge. Jednom kad žrtva ode, on će učiniti sve da je vrati, i svojim će je manipulacijama uspjeti uvjeriti da će „ovaj put biti drukčije“. A nakon toga ona od srama više neće moći okolini priznati da ju opet zlostavlja. Ako imaju zajedničku djecu tu je često i problem financijske ovisnosti o zlostavljaču, kao i pitanje kako da svog zlostavljača prijavi policiji kad to znači da će otac njene djece možda završiti u zatvoru (spoiler: vjerojatno neće, više od 90% nasilnika dobiva uvjetne kazne).
Tu je i veliki strah što će on napraviti njoj ako ode – jer toliko puta joj je prijetio – kao i djeci jednom kad ona nije tamo da ih zaštiti. Kombinacija straha, srama, krivnje i osjećaja bespomoćnosti čine odlazak gotovo nemogućim, a to su upravo oni osjećaji koje je u žrtvu usadio zlostavljač, pomoću višegodišnjeg psihičkog zlostavljanja.
Kako narcistički zlostavljač uvijek prvo odreže žrtvin kontakt s obitelji i prijateljima, tako njoj bude još teže otići jer nema mrežu podrške. Najgore od svega je što narcis ne oprašta odlazak i učinit će sve da joj se osveti što ga je ostavila bez izvora narcističkog napajanja. Kako nema empatije ni za partnericu ni za vlastitu djecu, neće prezati ni pred čim da joj se osveti. Zato je jako važan oprez, mreža podrške i sigurnosni plan. Ali može se. Puno žena je već otišlo, žive su i sretne.
Dr. Sam Vaknin je upozorio da je jedino rješenje za narcise samoizolacija jer na taj način neće štetiti svojoj okolini, koliko se slažete s ovim stavom ili možda smatrate da je previše radikalan?
Haha, Vaknin govori o sebi, ali nisam primijetila da se samoizolirao. Činjenica jest da narcistički zlostavljači nanose nezamislivu štetu svojim partnerima i djeci i da bi za sve bilo najbolje da ih uopće nemaju. Međutim, to nije realno. Od izvedivih metoda predložila bih automatsku zabranu prilaska za svako djelo nasilja u obitelji, kao i oduzimanje mogućnosti narcističkim zlostavljačima da zlostavljaju žrtve nakon razvoda zloupotrebom prava na skrbništvo nad djecom. Žrtve koje nemaju djecu s takvim osobama se još nekako izvuku, ali one koje imaju malodobnu djecu budu nažalost godinama izložene post-separacijskom nasilju putem institucija. Obiteljski nasilnici bi morali izgubiti pravo na skrbništvo onog trena kad dobiju pravomoćnu presudu za nasilje. Mi smo nažalost predaleko od toga – naši stručnjaci i dalje promoviraju ideju da djeca moraju imati kontakt s roditeljima koji ih zlostavljaju, iako je to protivno ne samo zdravom razumu, nego i zakonodavnom okviru RH. Time čine nepopravljivu štetu toj djeci, njihovim majkama i društvu u cjelini. Ali to je njima na dušu. I nadležnima na postupanje.
